Uspješna košarkaška karijera Zeničanke Amre Mehmedić trajala je skoro dvije decenije. Počela je u ratnom vremenu u omladinskim pogonima Čelika kod trenera Behudina Bajgorića, koji je s izuzetno talentiranom ekipom tri godine uzastopno osvajao titulu juniorskih prvakinja naše zemlje. 

Amra je veliki iskorak napravila odlaskom u Sjedinjene Američke Države, gdje se školovala na Sent Džozef univerzitetu, završila finansije i ekonomiju, magistrirala, a tako je obavljala i funkciju pomoćnog trenera. Mada je imala ponudu da ostane “preko Bare”, odlučila je da se vrati u Bosnu i Hercegovinu.

- Sve moje slike iz djetinjstva su s košarkaškom loptom. U ratu smo između dvije zgrade napravili koš na jednom drvetu i tu smo počeli igrati basket. Kako je dječacima uvijek nedostajao igrač, zvali su mene. Već kao 14-godišnjakinja igrala sam u prvoj petorci za Željezaru Zenica. Brzo sam se probila do juniorske reprezentacije, dok sam za seniorsku nastupila već sa 17 godina – prisjeća se Mehmedić.

I deterdžent problem

Po završetku Gimnazije, Amra je preko drugarice koja je ranije otišla u Sjedinjene Američke Države, poslala DVD sa snimcima utakmica iz reprezentativnog dresa i za kratak period stigle su ponude od 7-8 univerziteta.

- Bilo im je neuobičajeno što sam ljevoruka, precizno šutiram i dobar sam plej. Ovdje nismo imali veliki izbor, bilo je ili igrati u Željezničaru sa starijim igračicama ili otići u SAD, učiti strani jezik, obrazovati se i baviti se sportom. Odabrala sam teži put, jer sam htjela da se nastavim graditi i košarkaški, ali i kao osoba. Imala sam stalnu podršku roditelja i sestre, koji su mi stalno govorili da ne mogu igrati cijeli život nego da moram misliti i na obrazovanje – kaže Mehmedić, koja je naglasila da put nije bio nimalo lagan.

- Prva godina je bila teška - druga kultura, jezik, način obrazovanja... U početku su mi problem predstavljale mnoge trivijalne stvari, pa čak i izbor deterdženta za veš u trgovini. Na trening se nije smjelo kasniti ni minute, sve je bilo vrlo precizno i disciplinirano. Dovedu igrača do granica da ne može shvatiti koliko u sebi ima potencijala. To je bila, prije svega, odlična životna škola. Još sam jedina u historiji Univerziteta koja je kao brucoš igrala u prvoj petorci. Također sam oborila rekord prema broju postignutih “trojki”, koji je još aktivan – kaže Mehmedić.

Ovo je bilo super

Nakon magisterija, imala je ponudu da ostane i radi, ali nije pristala na to. Povratak u BiH uslijedio je s ciljem građenja poslovne karijere. Ipak, na insistiranje Nihada Selimovića, Vesne Bajkuše i Nataše Bašović, nakon dvije i po godine pauze, došla je 2006. u ekipu Sparsa, ponovo obukla košarkaški dres i nastavila raditi ono što najviše voli.

- Vratila sam se u Sarajevo da igram u Sparsima i prijavila se za pripravnički. Od nas 200 prijavljenih, jedno iz BiH trebalo je ići na dva mjeseca na edukaciju u Zagreb, a potom se vratiti u Sarajevo. Dva puta sedmično sam trenirala s ekipom Medveščaka, a petkom sam se vraćala kombijem u BiH i igrala za Sparse. Tada je stigao poziv za reprezentaciju pa sam dala otkaz na poslu i otišla da igram u državnom dresu. Uslijedili su brojni ugovori širom Evrope, ali sam imala politiku da se nigdje ne zadržavam duže od godinu. Bugarska, Slovačka, Rumunija, Švedska, Francuska... svugdje mi je bilo super. Vratila sam se u Zenicu i igrala u Čeliku. Dvije godine sam kombinirala posao s igranjem i onda sam jednog dana rekla sama sebi: Ovo je bilo super, i prestala igrati – završava Mehmedić svoju priču.

Rad u Gradskoj upravi Zenica 

Amra je danas zaposlenik Gradske uprave Zenica, u Kabinetu gradonačelnika, i šef Odsjeka za lokalni ekonomski razvoj.

- Involvirana sam u projekte s UNDP-om, USAID-om i GIZ-om. Pred nama su brojni kapitalni i infrastrukturni projekti u Zenici. Sve mi je to zanimljivo i zabavno. Najvažnije je da nije monotono, i dalje učim i razvijam se – kaže Mehmedić.

Tada nije bilo Google prevoditelja

- Nikad neću zaboraviti taj detalj, tri dana sam čitala jedno poglavlje od 24 stranice iz mikroekonomije, da pročitam i prevedem. Nije tada bilo Google prevoditelja nego sam imala rječnik od 500 stranica pa listaj i traži riječi. Kasnije, kad sam bolje naučila jezik, sve je bilo mnogo lakše. Treneri su stalno bili u kontaktu sa profesorima i raspitivali se kakvi smo studenti. Nije bilo mogućnosti da se zabušava – kaže Mehmedić.