Bi li prije 39 godina Bosna osvojila titulu prvaka Evrope bez Ratka Radovanovića u postavi, teško je reći.
No, jasno je da bez jednog od najboljih evropskih centara put do pobjede nad italijanskim Varezeom u nezaboravnom finalu Kupa šampiona u Grenoblu (96:93) ne bi bio nimalo lagan.
A Radovanovićev nastup tog historijskog 5. aprila 1979. bio je više nego upitan...
- Nedavno me je naš trener Boša Tanjević pitao kako sam uspio uopće igrati, jer smo večer uoči utakmice proživljavali pravu dramu. Meni je konobar u hotelu otvorio “koka-kolu”, a kako sam je popio, čini mi se da sam se odmah razbolio.
Oko mene su se okupili ljekari, dobio sam temperaturu, više od 40 stepeni.
Na kraju sam primio injekciju i uspio odigrati utakmicu poslije koje sam se osjećao kao da me je udario voz - prisjetio se legendarni centar (61) dešavanja u Grenoblu.
Na kraju, kaže, ostaju samo lijepe uspomene, pogotovo na doček u glavnom gradu Bosne i Hercegovine po povratku iz Francuske.
- Doček koji smo imali u Sarajevu, malo je kome priređen i na to sam ponosan. Moram pohvaliti i naše navijače u Grenoblu. Mada je zbog blizine granice bilo mnogo Italijana, naše Sarajlije ipak su bile grlatije - kaže Radovanović.
Bosna je 1979. postala prvi klub sa prostora bivše Jugoslavije koji je osvojio evropsku titulu. Radovanović kaže da to nije slučajno ako se znaju i sportski i ljudski kvaliteti te generacije.
- Bili smo kao porodica, sve su to bili fino odgojeni i školovani momci i igrači. Mirza Delibašić, Žarko Varajić, Sabit Hadžić, Anto Đogić, Boško Bosiočić, moja malenkost... Svi smo znali igrati i imali smo ulogu, nekad veću, nekad manju - prisjeća se Radovanović.
Hvali i trenera Tanjevića, kao i Rusmira Halilović, od kojeg je mnogo naučio, klupske čelnike Vuleta Vukalovića i Ferida Bešlagića, kao i sve ljude koji su podržavali klub.
Radovanović, koji već dugo živi u Beogradu, boravio je nedavno u Sarajevu.
Nažalost, povod je bio veoma tužan, a to je dženaza jednom od Bosninih velikana Sabitu Hadžiću.
- Sabe je bio moj veliki prijatelj, vjenčani kum, s kojim sam deset godina bio saigrač i cimer u Bosni. Veoma me je pogodila njegova smrt - kaže Radovanović.
Ratko više nije u sportu. Kaže da mu je dovoljno dao i da danas uživa u nekim drugim stvarima, a najviše uz porodicu.
- Imam kafić, mada to danas više vodi sin. Uživam uz porodicu, uz unuka... Porodica je najvažnija, bez nje ništa ne bih postigao - rekao je Radovanović.
Blistao u italijanskoj ligi
Radovanović je imao i sjajnu karijeru u inozemstvu. Četiri godine igrao je u Veneciji i, kako kaže, svaku od tih sezona završio je među vodećim strijelcima i skakačima tada moćne italijanske lige.
- Italija je prva počela s dovođenjem stranaca, čak je tu bilo i NBA zvijezda, poput Boba Makadua (McAdoo, proglašen za najboljeg igrača NBA lige 1975. godine, op. a). Tada se statistika nije toliko vrednovala, ali postoji nedavna izjava Dine Menegina (Meneghin) o tim vremenima - kaže Radovanović.
Legendarni italijanski košarkaš izjavio je, naime, da “Radovanović spada među najbolje centre iz bivše Jugoslavije, protiv kojeg je bilo veoma teško igrati”.
Titula je obaveza
Radovanović kaže da Bosnu njena historija i uspjesi tjeraju da uvijek mora razmišljati o najvećim dometima.
- Mora se tražiti uspjeh, taj pehar tjera na to, mada sam svjestan da je situacija veoma teška. No, nadam se da će jednom na čelo kluba doći neko ko će pokušati nešto napraviti nešto značajnije - kaže Radovanović.
9
medalja s najvećih reprezentativnih takmičenja ima Radovanović, među kojima evropsku (1977), svjetsku (1978) i olimpijsku titulu (1980) s bivšom Jugoslavijom
3
titule prvaka Jugoslavije osvojio je sa Bosnom
