Rođeni početkom 90-tih, oni koji ni preko usmenih predanja ne mogu sebi dočarati ko je bio Mirza Delibašić, ostat će u ovome otužnom vremenu lišeni paradigme. Pitanje je međutim da li je lakše i ljepše ili upravo ružnije i teže onima koji ga pamte ili koji su makar indirektno upoznati sa likom i djelom velikog Kinđeta. 

Da li je bolje ništa ne znati, pa smatrati da je ovo vrijeme, kakvo je da je, solidno, ili se prepustiti melanholiji posebno u decembru, vjerovatno najružnijem sarajevskom mjesecu? Mjesecu kada su jastuci od smoga na granici da ih se nožem može rezati, mjesecu koji je toliko turoban i kao da je idealan da se baš u njemu završi posao na ovome svijetu. U njemu je Mirza odlepršao, za vjerovati je, na ljepše mjesto. Prije 18 godina.

Prošlo je toliko dugo koliko čovjeku treba da završi i osnovnu i srednju školu. Ali vidi sad, kakve god škole ko završio neće uspjeti naučiti ono što je znao Kinđe. To što je bio njegov habitus je nešto s čime se čovjek rađa, bez patetike. I da bi bio to što jeste, a teško da se takav više rodi, treba mu poseban habitat, prirodno okruženje u kojem je moguće biti to.

Nastranu košarkaški talenat. S njim se rodiš i napraviš nešto u karijeri, ili ne napraviš. Mirzin talenat i ono što mu je bilo usađeno, bilo je možda u koliziji sa svim onim kako je Mirza živio i razmišljao. Na njegovom mjestu i s njegovim meraklijskim karakterom, dobrodušnošću, blagosti i čojstvom, kako u Crnoj Gori opisuju vrhunsku ljudsku osobinu, mnogi današni talenti bi ostali samo to, talenti. Ne bi se o njihovim bravurama ili o recimo 44 koša Real Madridu pričalo. Spomenulo bi se ponekad kako je taj i taj bio bolji od tog i tog, ali avaj...

Mirza Delibašić bio je odabran, udjenuta mu je elegancija, virtuoznost i inteligencija i Mirza je vjerovatno mogao biti uspješan bilo kojim sportom da se bavio. Desilo se međutim da je on odabrao košarku i to u vrijeme kada je ovaj grad bio sinonim duha i napretka na svim poljima. U vrijeme kada je KK Bosna postala prvak Evrope, bio je to prvi klub iz bivše Jugoslavije koji je napravio takav podvig, i to s trenerom koji je tada imao godina da je mogao biti i igrač. Taj je uspjeh bio zamajac koji je pokrenuo kasnije sportske uspjehe Sarajeva i Željezničara, o muzici i kulturi općenito da ne pričamo...  

I Mirza je bio simbol tog vremena. Nešto što se moglo samoaktualizirati, ostvariti jedino tada i u tim okolnostima. Gdje smo sada? U sportu prilično nigdje, a po karakteru, ljudskosti, čojstvu... To kao da postoji samo u fragmentima. Ili se ne vidi od gustog smoga.

Mirza, hvala ti.