Nisam više mogla izdržati, molila sam ljekare i medicinske sestre da isključe aparate na koje sam bila priključena kako bi me održavali na životu, rekla je za "Slobodnu Dalmaciju" Gorana Tabak (49), supruga proslavljenog hrvatskog košarkaša Žana i kćerka jednako tako proslavljenog oca Rate Tvrdića, jednog od najboljih hrvatskih košarkaša svih vremena, te je dodala:

- Proživljavala sam nešto nestvarno, nešto što je teško shvatiti onome koji nešto takvo nikada nije doživio. Nisam znala da je moguće ostati živ nakon drame, horora, kako god hoćete, koju sam proživljavala 32 dana u privatnoj bolnici "Zarzuela" u Madridu. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bih se ja mogla zaraziti koronavirusom i da bih zbog njega zamalo mogla umrijeti. 

Pobijedila smrt

Goranu je koronavirus napao u Madridu, gdje porodica Tabak živi dvadesetak godina, a cijela ova drama počela je 11. marta. Njenu priču, koje velikim dijelom nije bila svjesna, prenosimo u potpunosti. Ono što je proživjela, njoj su do u tančine ispričali radnici bolnice u kojoj je pobijedila smrt i njen suprug Žan.

- Dobila sam temperaturu, što mi je bilo čudno, jer ne znam jesam li je u životu imala tri puta. Dva dana bila mi je oko 37,5 stepeni, a zatim je naglo skočila na 39,6 i 41 stepen i tada sam uzela "paracetamol". Ali, kako nije padala, zvala sam bolnicu i rekli su mi da ne dolazim tamo te su mi objasnili kako da je snizim. No, nije se spuštala pa me 18. marta Žan, koji se vratio iz Poljske, gdje radi kao trener, odveo u Hitnu pomoć - govori Gorana.

U Hitnoj pomoći već je bila gužva i nije dobila krevet na kojem bi mogla primiti terapiju. Sjela je na sjedalicu i intravenozno su joj dali antibiotike. 

- U Hitnoj pomoći bila sam jedno šest sati i nakon toga mi je bilo malo bolje, temperatura mi je počela padati. Otišli smo natrag, kući, nisu me zadržali u bolnici i rekli su mi da se vratim ako se temperatura ne bude još spuštala, ali da im se prije javim kako bi mi mogli osigurati krevet. Od tog 18. do 20. marta ponovno mi je temperatura počela skakati, a nakon 20. počela sam imati problema s disanjem. Sve sam teže disala i tada smo odlučili da moram ići u bolnicu - konstatira Gorana.

Tako je i bilo. Gorana i Žan uputili su se u bolnicu, a ona je ponijela svoje stvari.

- Znala sam da će me ostaviti u bolnici, jer sam se loše osjećala, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da ću proživjeti i preživjeti ono što je uslijedilo. U bolnicu sam otišla 22. marta. Nakon prespavane noći u bolnici, sutradan mi je bilo mnogo bolje. No, to je kratko trajalo. Istog dana, tri-četiri sata nakon tog "mnogo boljeg stanja", opet nisam mogla disati, nisam mogla udahnuti, kao da mi zrak nije ulazio u pluća, i onda su me odlučili intubirati - opisuje dalje Gorana šta je proživjela.

Ovo njeno stanje preko mobitela su pratili njen suprug Žan, najbolja prijateljica Pipi (bivša supruga Dine Rađe), Toni Kukoč te njen najbolji madridski prijatelj Lorenco, s kojim drži restoran.

- Ja sam svima njima, a da to nisam ni znala, onako nesvjesno napisala SMS: "Ja ne vjerujem da ću se iz ovog izvući živa." To je bilo posljednje što sam napisala na mobitel, a da sam to napisala, doznala sam tek kad sam izašla iz bolnice, oni su mi to rekli i pokazali su mi poruku na mobitelu. Uopće nisam znala da sam im to napisala - kaže Gorana.

Sljedećih 16 dana bila je u induciranoj komi, a medicinsko osoblje budilo ju je svakog dana ili svaka dva dana te su joj obavili RTG pluća kako bi vidjeli u kakvom su stanju. 

- Pluća su mi bila sasvim bijela, na RTG snimku uopće se nisu vidjela i zbog toga ljekari nisu vidjeli u njima krvni ugrušak od šest centimetara. Moja najgora noćna mora bila su buđenja. To je bilo veoma teško i izuzetno dramatično. Moram napomenuti da sam u vratu imala jednu centralnu injekciju, u koju ih je ulazilo još pet. Istu takvu imala sam i na ruci, na dva mjesta. Imala sam bezbroj cjevčica po tijelu, kroz koje su me hranili, davali mi kisik i takvu su me pokušavali buditi. To je grozno, vjerujte mi - prisjeća se Gorana.

Teška borba

No, najgore dolazi 28. marta.

- Do tada sam se još nekako držala, a tog 28. marta nazvali su Žana i rekli mu kako sumnjaju da ću se izvući, jer je moje stanje izuzetno teško. Kako sam bila u induciranoj komi, nisam ni znala da mi se stanje pogoršalo. Kako bih mogla bolje disati, okrenuli su me na prsa i tada sam malo bolje disala, ali sam u tom položaju počela oticati zbog svih lijekova koje sam dobivala. Tako bih neko vrijeme ležala na prsima pa bi me, onda, okrenuli na leđa ili na bok, pa opet na prsa i tako unedogled - govori Gorana.

To okretanje na prsa, na leđa i na bok bilo je "mila majka" u odnosu na ono što je uslijedilo.

- Znam da sam gubila svijest, toga se sjećam, i znam da su me reanimirali. Bila sam u stanju nekog polusna i sjećam se da sam vidjela desetak osoba oko mog kreveta koje me reanimiraju. Čula sam ih kako viču "gubimo je", "kako se bori za život", "ona je lav"... Svih se njih sjećam u magli i poslije, kad mi je bilo bolje, rekla sam im sve što sam čula i vidjela. Ti su ljudi moji anđeli, oni su me vratili iz mrtvih i dali mi novi život. Kad više nisu znali što bi sa mnom, otvorili su mi traheostomu na vratu. Čim su napravili tu rupu, unutra su ušli mikrokamericom i našli su mi krvni ugrušak, koji nisu mogli vidjeti na RTG snimku. Odmah su me operirali i izvadili ugrušak. Kad je bila ta operacija, ja to ne znam. Samo znam da mi je odmah bilo bolje - govori Gorana Tabak.

I dalje je bila priključena na respirator i njeno zdravstveno stanje bilo je vrlo upitno, s neizvjesnim završetkom.

- Ni dan-danas ne znam gdje sam se zarazila. Idem u teretanu, trčim, bavim se sportom, ne pijem tablete, nikada u životu nisam bila bolesna i sada ovo. Od svih tih tableta i čuda farmaceutske industrije imala sam halucinacije, ništa mi nije bilo jasno. Jedino mi je bilo jasno da se moram boriti i pobijediti - kaže Gorana.

Na svu sreću, došao je i dan buđenja.

- Kad su me probudili, bila sam potpuno nepokretna. Mogla sam pomicati samo dva prsta desne ruke i oči. Nisam mogla govoriti, tijelo mi je bilo potpuno mrtvo. U tom sam trenutku poželjela da me isključe s aparata i da umrem, jer nisam mogla prihvatiti mogućnost da ću cijeli život ostati u tom vegetativnom stanju - prisjeća se Gorana.

U tom stanju kroz misli su joj se vrtjeli razni "filmovi".

- Bila sam uvjerena da je Žan mrtav i stalno sam pitala ko će se brinuti o mojoj djeci. No, onda mi je ljekar rekao da je Žan živ, da moram biti strpljiva i da ću se malo-pomalo vratiti normalnom životu. Rekao mi je da ja ne vidim izlaz, ali da izlaza ima. Desetak dana nakon buđenja, bilo me strah zaspati, čim bih zatvorila oči, bilo me strah da ne prestanem disati. Deset dana pokušavali su mi isključiti kisik kako bih mogla nastaviti samostalno disati, ali ja nisam u tome uspijevala.

Atrofirali svi mišići

Pokušavali su mi, također, zatvoriti otvor na grlu, ali nisam mogla samostalno disati. Kako je nedostajalo medicinskog osoblja, mijenjali su se ljekari raznih specijalizacija, kao na tvorničkoj traci. I lako je kad ti oko grla radi otorinolaringolog, kojem je to posao, ali kad to radi ortoped, koji to nikada prije nije radio, to je veoma bolno. Kako su mi se mnogo skupljali krvni ugrušci, stalno su mi ih vadili kroz grlo. I to je veoma bolno, pogotovo kad ti to, kao meni, radi ortoped - kaže Gorana.

Zbog tolikog ležanja u krevetu i nepokretnosti, Gorani su atrofirali svi mišići na tijelu, a u 32 dana boravka u bolnici izgubila je 23 kilograma.

- Dali su mi bočicu tekućine od 100 mililitara i s njom sam vježbala. Cijeli dan sam je podizala rukama i tako ih jačala, pa sam vježbala noge, stopala, pomjerala sam prste na nogama, ma radila sam sve samo kako bih što prije izišla iz šok-sobe i iz bolnice - objašnjava Gorana.

Nakon 26 dana boravka na intenzivnoj, došao je dan kad su odlučili skinuti je s aparata.

- Rekli su mi da će mi skinuti sve aparate kako bi vidjeli mogu li samostalno disati. U toj šok-sobi ostali smo samo moj ljekar, dvije medicinske sestre i ja. U rupu u grlu stavio mi je čep i ja sam počela disati kao riba. Tada su me digli iz kreveta i posjeli me u sjedalicu. Rekli su mi da moram pojesti kompot i popiti sok te da moram popiti tabletu. Sva sam se tresla i ubrzano sam disala. Taj moj doručak trajao je 40 minuta. Nikako nisam mogla početi normalno disati i onda su mi pokazali neke vježbe rukama koje su mi pomogle da udahnem malo više zraka.