(NE)POŽELJNE PROMJENE

Slatki otrov i izgubljena umjetnost veća od života

Kako godine prolaze tako se košarka udaljava sve više od osnova koje život znače

Derozan: Posljednji Mohikanac. AP

18.1.2024

Košarkaški parketi su u protekloj deceniji ostali uskraćeni za mnogo stvari koje su ih krasile u nešto daljoj prošlosti. Glavni krivac za to su napredna analitika i promjena pravila.

Priča o odbrani u NBA ligi se završava na broju (ne)postojećih iznuđenih faulova u toku jedne utakmice. Pravila su se promijenila kako bi se napadaču olakšalo, što je i razumljivo. Činjenica je da niko neće gledati utakmice koje završavaju 80:78.

Ipak, vrijedno pomena je i da igrači, koji igraju u najjačoj ligi svijeta, svoje defanzivne sposobnosti pokazuju na međunarodnoj pozornici. Kada se neki od najboljih defanzivaca spuste u defanzivni stav, baš bih volio ko se usudi prenijeti loptu ili pokuša napasti koš.

Tu dolazimo do drugog problema današnje košarke i izgubljene umjetnosti, a to je šut s poludistance. Napredna analitika je izvela svojevrsni atomski napad na taj „neefikasni“ pokušaj i kumovala skoro pa svakom trenerskom okretanju očima koje se desila u posljednjoj deceniji.

"Apsolutna istina"

Deril Mori (Daryl Morey), sadašnji generalni menadžer Filadelfija Seventisiksersa, za vrijeme kada je bio na toj poziciji u Hjustonu bio je jedan od pionira u korištenju napredne analitike.

On je uveo svojevrsnu ideju „zakucavanja i trica“ i oko toga napravio identitet jedne od najboljih ekipa u historiji koja nikad nije osvojila prsten.

Mori je te šuteve proglasio „korisnim“, a njegove kolege iz ostalih 28 ekipa, izuzev Golden Stejta koji je imao Stefa Karija (Steph Curry) i Kleja Tompsona (Klay Thompson), vrlo brzo su prihvatile to kao „apsolutnu istinu“ o tome kako bi se trebala igrati košarka.

To je dovelo do toga da šut s poludistance bude prognan iz napadačkog arsenala mnogih igrača. Današnja košarka ne toleriše da ne znate šutirati za tri poena, sem u nekim specijalnim slučajevima. Jer ako možeš pogoditi s udaljenosti od pet metara, zašto se ne bi pomakao još dva koraka nazad ili naprijed i dobio „efikasniji“ šut.

Živjeti i umirati sa izborom

Međutim, to je dovelo do toga da neki igrači nemaju više mjesta u NBA. Ljepota igre Majkla Džordana (Michael Jordan), Kobija Brajanta (Kobe Bryant) ili Karmela Entonija (Carmelo Anthony) nije poželjena u današnjim sistemima. Bitan je samo broj u tamo nekoj Excel tabeli. Uvijek objektivni Twitter „stručnjaci“ stalno se upuštaju u lov na vještice koje njeguju tradiciju. Čak su Kavaj Lenard (Kawhi Leonard), Kevin Durant i Kris Pol (Chris Paul), ubice s poludistance, pobjegli od tog šuta kako su godine prolazile.

Priznajem, jednostavnije se prilagoditi, nego slušati zvocanje koje je mnoge uništilo.

Demar Derozan je eklatantan primjer igrača kojeg su društvene mreže i napredna analitika upropastile. On se još i drži zbog svog talenta, te što ga saigrači cijene, ali to je sjena čovjeka iz Toronta. Ipak, on je posljednji Mohikanac današnjeg doba i, ukoliko ne dođe do neke promjene, s njegovim odlaskom u penziju, umrijet će i umjetnost ovog šuta.

Ako vas je zainteresirao naslov i zašto je pomenut slatki otrov, riječ je o šutu za tri poena. Svi vole kad neko poput mitraljeza izrešeta koš, ali gdje se povlači granica? 

Je li to trenutak kada promašite 27 u nizu (gore pomenuti Hjuston je u 7. utakmici finala Zapada ovo učinio)? Da li se tada opametite tada ili slijepo vjerujete u brojke i s njima živite i umirete? 

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.