Španska reprezentacija je u posljednja dva desetljeća donijela mnogo svijetu košarke. Skoro je i nezamisliv utjecaj koji su imali na revoluciju u NBA ligi, a pogotovo na prostoru Starog kontinenta.
Takozvana „Generacija 80“, sastavljena od legendi poput Pau Gasola, Huana Karlosa Navara (Juan Carlos Navarro), Felipea Rejesa (Reyes) i Huana Manuela Kalderona (Juan Calderon), osvojila je skoro pa sve moguće turnire, ali činila je i okosnicu mnogih evropskih timova.
Ostaci čuvene generacije
Kako su godine prolazile, pojavljivale su se nove generacije sa talentovanim igračima, koji bi bili stavljani pod krov „Generacije 80“.
Rudi Fernandez (Rudy), Serhio Ljulj (Sergio Llull), Serhio Rodrigez (Sergio Rodriguez) samo su neki od igrača koji su inkorporirani u tu čuvenu špansku selekciju. Međutim, za razliku od svojih saigrača sličnog godišta, oni su karijeru gradili na evropskom tlu, a još preciznije u madridskom Realu.
Morate razumjeti i da Real u košarci nije ono što je u fudbalu. Da, novac i najbolji igrači su tu, ali pobjednička kultura, osim nekoliko situacija, nikad nije bila na istom nivou.
„Kraljevski klub“ je 20 godina čekao na titulu evropskog prvaka. Između te dvije titule u Euroligi, svega četiri puta su bili nacionalni prvaci. Možete shvatiti i sami kakav bi to bio potop da se desi u fudbalskoj sekciji.
Tri mušketira
Jedna zajednička stvar za stavljanje Reala na košarkašku mapu su ova tri igrača. Povratak Fernandeza i Rodrigeza sa „kratkih turneja“ iz NBA lige, te stasanje Ljulja u prvu zvijezdu ekipe učinilo je da Madriđani ponovo osjete slast trijumfa na velikoj pozornici.
Naravno, uvijek je tu bilo doprinosa i stranih igrača, ali ovo su bila tri imena koja su vodila ekipu ka uspjesima. Real je u svojim uspjesima uvijek morao imati dobru domaću bazu, što nije slučaj sa svim ekipama.
U sezoni 2014-15, u kojoj su prekinuli 20-godišnji post, četiri najbolja strijelca bili su Španci, koji su ujedno bili i jedini dvocifreni.
Te sezone su pomeli konkurenciju u prvoj i drugoj grupnoj fazi, da bi Efes prošli s lakoćom i plasirali se na Final Four, koji se igrao na njihovom domaćem parketu. Tu jednostavno nisu imali ni promil šanse Fener u polufinalu, a pogotovo Olimpijakos u finalnoj utakmici.