Nije nikakva novost da je naša, pompezno nazvana Premijer liga na samom dnu evropskog kvaliteta. Brojni su dokazi za tu tvrdnju, a stanje u našem fudbalu suštinski se ne mijenja više od dvije decenije.

Prisutna su dva trenda koja najbolje oslikavaju kvalitet fudbala u Bosni i Hercegovini. Prvi je dramatično opadanje broja gledalaca na utakmicama Premijer lige. Čak i derbiji između Sarajeva i Željezničara jedva privuku nekoliko hiljada navijača oba tima u polumilionskom gradu.

Razlog zašto je to tako nalazi se u drugom prisutnom trendu, koji pokazuje da je kvalitet našeg fudbala na takvom nivou.

Najbolje godine

Posljednjih godina, a posebno je to uočljivo uoči početka ove sezone, naši fudbaleri, koji nekim čudom i prije svega zahvaljujući umiješnosti menadžera, nađu neki inozemni angažman, uglavnom u ligama gdje se ne igra baš ozbiljan fudbal, ekspresno se vraćaju nakon samo sezone ili dvije, nekad ni toliko.

Mahom su to fudbaleri u najboljim igračkim godinama, između 23 i 28, ali koji, očigledno, nemaju potreban kvalitet da se nametnu u novim sredinama. Naši dječaci, kad prvi put obuku kopačke, sanjaju da ih zadesi sudbina Edina Džeke, ali to za sada ostaje samo nedosanjani san. I onda se brže-bolje vrate nazad nešto punijih džepova nego što su otišli, ali i sa saznanjem da je naša Premijer liga jedini okvir u kojem se mogu kretati.

Vodeći ekipu Krupe na Vrbasu nešto više od četiri godine, Slobodan Starčević, trenutno šef stručnog štaba ekipe Tuzla City, doveo je ovaj klub iz Druge lige Republike Srpske do Premijer ligu i u dvije godine nastupa u elitnom rangu ostvarivao plasmane u Ligu za prvaka.

Krupa je predstavljala pravo osvježenje u našem učmalom sportu, jer je preferirala dopadljiv, kombinatoran i napadački stil igre. Starčević se uglavnom oslanjao na mlade igrače, koji su, poput Elvira Koljića, Aleksandra Vukotića i drugih, stekli afirmaciju i ostvarili inozemne transfere.

Starčević je istaknuo da i naši igrači imaju kvalitet, ali da im je, osim talenta, potrebno mnogo više da bi uspjeli negdje vani.

- Kvalitet nije sporan, ali nije potrebno biti samo dobar fudbaler. Igrači se moraju adaptirati na novu sredinu, a to je nemoguće bez znanja jezika. Igračima, pogotovo mladima, kada idu, veoma je bitno da, pored fudbalskog znanja, poznaju strani jezik. Svojim igračima znam reći da engleski nije strani jezik. To svakako moraju znati. Moraju znati ili veoma brzo naučiti jezik zemlje u koju idu, znati se uklopiti u način života i filozofiju življenja država gdje idu i onda je lakša adaptacija na same uvjete u fudbalske klubove – rekao je Starčević.

Napomenuo je i da klubovi postavljaju visoke zahtjeve prema našim fudbalerima.

- Svi oni koji ne uspiju ispuniti te zahtjeve, brzo se vraćaju. Naša dva igrača iz Krupe, Koljić koji je imao nesreću da se povrijedi, iako su bili pozitivni utisci kluba s jedne strane, i, s druge, imamo Vukotića, koji je otišao s znanjem engleskog jezika i izborio se za prvu postavu. Dok sam trenirao Borac, Srđan Grahovac otišao je u Njemačku i znam da su klubovi bili skeptični koliko će se brzo jedan Bosanac adaptirati na način života – kazao je Starčević.

Mirsad Fazlagić, viceprvak Evrope iz 1968. godine i član stručnog štaba omladinske reprezentacije Jugoslavije koja je 1987. postala prvak svijeta, skeptičan je, međutim, i po pitanju kvaliteta naših igrača.

Evropski standard

- Naši ljudi, kad odu vani, pokaže se da to nije ni približan kvalitet evropskom standardu. Ko ne vjeruje, neka pogleda posljednje utakmice Zrinjskog i Željezničara u kvalifikacijama za Evropsku ligu. Mi smatramo da smo kvalitetniji od protivnika. Istina, mi smo nekad bili kvalitetniji, ali nažalost, dok druge sredine napreduju, mi konstantno nazadujemo – smatra Fazlagić.

Povratak igrača u Premijer ligu znak je, kaže, njihovog nekvaliteta.

- Dobri ostaju, loši se vraćaju. Naša liga nije kvalitetna – tvrdi on.

Aldin Đidić, nekadašnji prvotimac zeničkog Čelika, nakon što je okončao bogatu igračku karijeru, posvetio se radu u Sindikatu profesionalnih fudbalera. Tokom 17 godina igranja, osim u Čeliku, nastupao je i za Posušje, Žepče te za tuzlansku Slobodu, a okušao se i u slovenskoj, ruskoj i kazahstanskoj ligi, jer je nosio dres Interbloka, Kamaza, Baltike i Šahtara iz Karagandija.

Kako nam je rekao, da bi strani igrač uspio vani, mora biti mnogo bolji od domaćeg.

- Ako je fudbaler kvalitetan, nijedan trener ga neće ostaviti po strani. Mnogi igrači se izgube vani, ne snađu se u svemu. Veliki problem našim mladim igračima predstavljaju i menadžeri nakon što ih prodaju, imaju utjecaja na njihovu karijeru, obećavaju im da će naći drugi put bolje. Onda u tom klubu naš igrač ne uspije izboriti nastup u prvoj postavi, gubi samopouzdanje i mora se vratiti nazad u Premijer ligu – rekao nam je Đidić.

Crnkić: Nisam došao zbog finansija 

Nermin Crnkić bio je u Švedskoj, Češkoj, Slovačkoj, zatim je igrao na Koševu, pa u Njemačkoj, ali se naposljetku vratio u BiH. Sada je član Tuzla Cityja.

- Imao sam šansu da idem izvan BiH i to sam prihvatio. Igrao sam u Njemačkoj, prihvatio sam dobro stil, ali sam dobio ponovo poziv iz BiH. Nisam došao ovdje samo zbog finansija, došao sam zato što sam vidio da imamo dobru ekipu i da možemo napraviti prave stvari. U Njemačkoj mi je bilo super, prihvatili su me dobro. Ni u Češkoj nije bilo problema. Zatim sam prešao u Slovan Bratislavu, sve dok nisam dobio poziv od Sarajeva– rekao je Crnkić.

Koljić: Čekam novu šansu

Elvir Koljić iz Krupe bio je na šestomjesečnoj pozajmici u poljskom Lehu iz Poznanja, uz opciju produženja ugovora na još tri godine. No, vratio se u BiH.

- Bio sam, zaista, dobro primljen u Poljskoj i trener Nenad Bjelica odmah mi je dao priliku da zaigram. Nažalost, ubrzo sam se teže povrijedio i propustio sam skoro cijelu polusezonu. U međuvremenu je i Bjelica otišao iz kluba, došao je novi trener i nije bilo realno da ostanem. S druge strane, odigrao sam svega nekoliko utakmica pa nisam uspio da možda privučem pažnju nekog drugog kluba.

Nije bilo druge, po isteku pozajmice, vratio sam se u Krupu, igram i čekam novu šansu. Samo da me ovog puta zaobiđu povrede – istaknuo je Koljić.

Pozitivni primjeri 

U moru povrataka bh. igrača iz inozemstva posljednjih godina, treba istaknuti i pozitivne primjere, poput Gojka Cimirota i Samira Memišević.

Cimirot je 2015. otišao iz Sarajeva u grčki PAOK, a sjajnim igrama uspio je skrenuti pažnju brojnih evropskih klubova na sebe. Memišević je od 2014. do 2016. nastupao za Radnik iz Bijeljine, nakon čega je potpisao za holandski Groningen, gdje i danas igra.