"Kad budem imao sprovod, pustite mi ovu utakmicu", napisaše sinoć vrckavi administratori fenomenalnih Nogometnih ikona. 

Samo je možda finale 2003. - kada je u šahovskoj partiji između Marčela Vartanoviča Petrosiana, poznatijeg kao Lipi (Marcelo Lippi), i Roberta Džejmsa Ančelotija Fišera, krštenog Karlo (Carlo Ancelotti), u jedinoj prilici za gol Andrej Ševčenko ponudio mogućnost Đanluiđiju Bufonu (Guanluigi Buffon) da se malo protegne - bilo gore.

Sijaset nerazumljivih grešaka

Tada su na zelenoj šahovskoj ploči/poljani svi igrači bili pijuni, a nakon utakmice nije bilo skakača, topova, kraljeva, još manje kraljica. Nakon utakmice i onih 30 minuta produžetka bili su - penali, a za sve to vrijeme igra je obilovala šminkerskim frizurama.

Sinoć je na Vanda Metropolitanu opet penal bio presudan u možda još besmislenijem finalu loših frizura. Pregršt atipičnih fudbalskih poteza i nerazumljiva inertnost, tromost i indolencija, posebno fudbalera Totenhema, bili su začuđujući.

Liverpul se okitio naslovom evropskog prvaka, šesti put u svojoj historiji, ali su reporteri morali obijati glavu koga da stave za igrača utakmice. Kada je takvo nešto posrijedi, onda je jasno o kakvom se meču radilo. Bilo je vruće, 30 stepeni, ili je razlog druge prirode.

Možda je, čak, i miks razloga doprinio da ne gledamo ni približno predstavu kakve smo imali priliku gledati ove sezone u, vjerovatno, najboljoj kampanji Lige evropskih prvaka ikad. Prije tri sedmice Liverpul i Totenhem, stjecajem okolnosti, zbog kraja prvenstva vjerovatno su počeli ispadati iz forme, pa je možda i to.

Suma sumarum, kada sve zbrojiš i oduzmeš, možda je bilo pretjerano očekivati nakon silnih dramatičnih završnica, scenarija i poteza za sladokusce, da tako bude i u finalu. Posebno zbog dvojice trenera kojima je ova utakmica mogla značiti i sudbonosnu prekretnicu. Posebno veličanstvenom "heavy" metalcu - Jirgenu Klopu (Jurgen Klopp), koji bi, da je izgubio, na sebe navukao ozbiljan oreol gubitnika.

Koliko je ova sezona u najelitnijem evropskom klupskom takmičenju bila spektakularna, toliko je magičan i Nijemac. Prvi naslov evropskog prvaka u trećem pokušaju osvojio je na sebi svojstven način.

Savršena pragmatičnost

Pragmatičnost je doveo do savršenstva i upravo je zahvaljujući njoj dobio ovaj meč koji će biti zaboravljen koliko sinoć. 

Bit će zaboravljen i slovenski sudija Skomina (e, čuj, slovenski sudija, inače su Slovenci poznati kao planetarni rasadnici vrhunskih fudbalskih arbitara???), nećemo se previše sjećati ni Poketinovog bogohuljenja u vidu izostavljanja čovjeka koji s tri gola donese finale (Moura) nauštrb čovjeka koji tri mjeseca nije zaigrao čestito zbog povrede (Kejn), niti će se pamtiti mizerna partija, prema mnogima, najkorisnijeg napadača današnjice Roberta Firmina (kojeg je Klop izvukao iz ropotarnice Hofenhajma i napravio od njega vrhunskog igrača, pritom imavši mogućnost da dovede umjesto njega mnogo razvikanije, zvučnije i skuplje napadače).

Neće biti opjevan čak ni gol Mohameda Salaha iz penala u drugoj minuti, niti će iko biti opjevan, jer Liverpul jeste Ekipa s velikim E. Možda i sinonim modernog tima i baš tako, kolektivom, Liverpul je osvojio naslov evropskog prvaka.

Dobitak je to na ćupriji Lige prvaka za sve izgubljeno na mostu Premijer lige, gdje su osvojili tričavih 97 bodova. U prvih, ujedno i posljednjih 119 sezona engleskog prvenstva osvojili bi s tom cifrom 116 titula prvaka, ali ne i ove gdje ih je za bodić iza sebe ostavio Mančester siti.

Sinoćnji trijumf ni iz čega u fudbalskoj "nikakvosti" nagrada je Jirgenu Klopu za četiri godine studioznog, inteligentnog stvaranja i kontinuiranog, mangupskog, šarmantnog napretka.

Kad sve zbrojiš i oduzmeš - pošteno, da poštenije ne može biti, s "highlightom" kornera Trenta Aleksandera Arnolda (Alexander) protiv Barcelone u asistenciji za 4:0.

Završena je, dakle, još jedna klupska sezona i možda bi bilo pošteno još samo da je finale igrao Ajaks.