Utakmica osmine finala Kupa BiH između NK Čelik iz Zenice i Radnika iz Bijeljine, odigrana je jučer na Bilinom polju pred 8.000 navijača. 

Na kraju je na penale prošao Radnik iz Bijeljine, pa je Čelik, koji trenutno nastupa u drugoj ligi Federacije, završio svoj ovogodišnji pohod na titulu u najmasovnijem takmičenju. 

Ali, jučerašnja utakmica, pored samog rezultata koji je, naravno, važan, poslala je mnogo drugih poruka. 

Prva, klub se voli i kad gubi i kad vodi. Zvuči otrcano, ali navijači Čelika, popularni Robijaši su navijali kao da se radilo o pretkolu Lige prvaka. Prema policijskim procjenama na stadion je došlo između 8.000 i 9.000 navijača. 

Impresivno! 

Bez ikakve namjere da se neko ovim tekstom vrijeđa, ali jedan klub poput FK Sarajeva, po toj logici, trebao bi imati barem 15.000 na svakoj utakmici. Uzimajući u obzir veličinu stadiona, broj navijača u samom gradu, onih sa strane i tako dalje. 

Trenutno, navijačima Željezničara se nema šta prigovoriti, jer i oni napune svoj stadion na Grbavici te srčano i zdušno navijaju. Ali, recimo hipotetički, da Željo izgubi dvije utakmice zaredom, Grbavica će u trećoj domaćoj utakmici biti poluprazna. 

Oni istinski navijači dolaze po kiši, suncu, olujama, idu na gostovanja, primaju batine nabrijanih policajaca koji samo čekaju jedan pogrešan korak, ali ipak je veći broj onih koji dolaze samo kada klub pobjeđuje. 

Jebo to, to nisu pravi navijači, nego publika. Dođu da koju opsuju, spomenu rod i porod igrača koji, ne daj Bože, pogriješi i tako. 

Međutim, Zeničani su jučer pokazali da imaju mentalitet navijača iz Engleske ili Italije. Jeste Juventus planetarno poznata ekipa, ali Torino ima više navijača u samom gradu. Tako je i sa Englezima. Nogomet je mnogo više od pobjede i poraza, to je stil života.