Bosna i Hercegovina će po treći put promijeniti selektora ove godine. Za sve pohvale, reklo bi se. 

Mnoga su se imena spominjala, a na kraju će tu "čast" dobiti Savo Milošević. Trener sa sveukupno manje od dvije godine iskustva rada na poziciji šefa stručnog štaba, a posljednji angažman je imao u ljubljanskoj Olimpiji prije dvije godine. Ne sudim, pišem činjenice! 

Da li bismo trebali biti zadovoljni ili ne, ostaje da nam da vidimo kada sjedne na užarenu klupu, pa počne raditi. Nada posljednja umire, možda je upravo on slamka spasa koja je trebala "Zmajevima", mada su posljednjih nekoliko slamki ižvakali i ispljunuli kao da ih Bog nije dao.

Jedna stvar je neupitna - fudbalskoj reprezentaciji BiH nedostaje uspjeha. Bilo kakav uspjeh, nije da se imamo po čemu ravnati. 

Još malo pa će uspjeh postati tabu tema u našoj reprezentaciji, a nije da smo sastavljeni od nekakvih luzera koji nikad osvojili ništa nisu. 

Skoro pa sve reprezentacije iz okoline imaju više uspjeha.Sa Hrvatima se ne isplati ni mjeriti, bilo bi previše poražavajuće. 

Srbija malo-malo pa se pojavi na nekom velikom takmičenju. 

Slovenija i Sjeverna Makedonija, koje redovno ismijavamo, jer smo mi navodno bolji, ili imaju više nastupa na velikim takmičenjima ili su se skorije desila. 

Uspješniji smo, jedva ali jesmo, od Crne Gore i Kosova. 

Tako da ćemo u nastavku poređenja radi posvetiti pažnju selektorima reprezentacija iz regiona, a pogotovo karijerama prije nego što su sjeli na klupe svojih selekcija.

Za Savu smo već utvrdili da i nije baš najiskusniji, ali to ne mora uvijek biti prevaga. 

Zlatko Dalić je imao 12 godina dug put dok nije postao selektor Hrvatske. 

Karijeru je počeo u Varteksu, a kasnije je vodio Rijeku i Slaven Belupo u Hrvatskoj. Do selektorske pozicije došao je preko Albanije, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. 

Odlazak na Bliski istok imao je utjecaj odskočne daske za njegovu karijeru, a sa reprezentacijom Hrvatske je već svima poznato šta je uradio.

Još jedan selektor koji se kalio van Evrope je Dragan Stojković Piksi. Legendarni fudbaler je svoju sreću potražio također u Aziji, samo malo istočnije.

On je pet godina radio u Nagoja Grampusu, gdje je bio i igrač sedam godina, s kojima je osvojio jednu titulu, da bi ga to preporučilo za tadašnji market koji je bujao - Kinu.

Vodeći Guangžu pet godina izgradio je svoj sada već prepoznatljivi ofanzivni stil igre, koji je prenio i na selekciju Srbije. Naše istočne komšije igraju za oko najljepši fudbal u regionu, a uvijek se ide na gol više. 

Nekad ih je to koštalo kao na Mundijalu protiv Kameruna, ali u konačnici barem se ima šta vidjeti za razliku od impotencije naših fudbalera, iako, opet ponavljam, talenta ne fali i on je najmanji problem. 

Matjaž Kek, najuspješniji slovenski trener, posljednjih pet godina je na klupi Slovenije, a i prije toga ih je vodio sa velikim uspjehom. On ih je 2010. vodio na Mundijalu u Južnoafričkoj Republici.

Između dva mandata u reprezentaciji, bio je trener Al Itihada i, još važnije, Rijeke, koju je dva puta uveo u grupnu fazu Evropske lige, kada je to bilo, ruku na srce, mnogo teže. Također, osvojio je sa njima i jednu titulu prvaka Hrvatske, što je prvi i jedini put da im je to pošlo za rukom. 

Na klupama Crne Gore, Kosova i Sjeverne Makedonije sjede iskusni stručnjaci, a još bitnije sa konstantnim radom u nekom klubu. 

Svi smo mi svjesni da na klupu naše selekcije neće sjesti Pep Gvardiola (Guardiola) ili Jirgen Klop (Jurgen Klopp), ali je potrebno da počnemo dovoditi trenere koji su u poslu stalno, a ne da imaju višegodišnje pauze. 

Ako dosad nismo naučili lekcije iz prošlosti, postoji šansa da nikad nećemo, a opet, možda i griješim, pa Savo bude i naš spasitelj. Mada iskreno sumnjam...