U subotu je Hajduk na domaćem terenu savladao Varaždin rezultatom 1:0, a heroj ekipe iz Splita je bio ko drugi nego miljenik navijača Marko Livaja.
Autor ovih redaka je boravio na ovoj utakmici i došao do jednostavnog zaključka: fudbal u Hrvatskoj je svemirski brod u odnosu na onaj u BiH. I ne, ne pričamo samo o kvalitetu fudbala, jer za to postoje i mjerljivi podaci i ne bih time otkrio nikakvu toplu vodu, nego cijeli koncept utakmice je puno ozbiljniji.
Ono što je jedinstveno s utakmicama u BiH je da su kafići na Poljudu bili ispunjeni već nekoliko sati uoči utakmice. Sve ostalo je potpuno je različito.
Na utakmici kojoj je prisustvovalo 15.911 ljudi niti u jednom trenutku nema gužve. Uđete na tribinu bez ikakvih problema i čekanja u velikim kolonama. Kontrole na ulazu su poprilično rutinske, jedino na šta su osjetljivi su upaljači.
Unutar samog kompleksa stadiona, a prije ulaska na tribinu, imate sve što je potrebno za jednu utakmicu: štand od pivare, prodaju se burgeri, a nekoliko metara kasnije i kokice.
Sve je raspoređeno na više lokacija za razliku od pokušaja prodaje u sarajevskih rivala, gdje čekate na red po 20 i više minuta i da bi na kraju došli na red i gdje vam kažu "ostala nam je još samo voda, ostalo smo rasprodali" (svjedočio više puta tome na Grbavici). Ista stvar je i sa odlaskom u toalet, koji ne smrdi gore od leševa životinja i gdje na poluvremenu bez ikakvih gužvi možete obaviti šta trebate.
Atmosfera na utakmicama je prava porodična, na istočnoj tribini nerijetki su prizori bili da po tri generacije jedne porodice ulaze zajedno na utakmicu. Značajno veći broj žena prati utakmice nego li je to slučaj u našoj ligi, a dosta veći broj je i slučajeva da roditelji na utakmicu vode i djecu od, primjera radi, tri-četiri godine.
Istina i rezultat je išao u prilog Hajduku, ali niti u jednom trenutku se nisu čuli primitivni ispadi publike, karakteristični za istočne tribine Grbavice i Koševa u smislu psovanja nerođene djece, seksističkih ispada prema sutkinji koja je dijelila pravdu.
Većinu posla na samoj utakmici rade klupski redari, ispred tribina nemate mrežu, kao što je to slučaj na Grbavici, iako je teren na Poljudu vrlo blizu tribina. Niko ništa nije ubacio u teren, niti mu je to naumpalo. Specijalce vidite jedino na jugu, na predjelu gdje nema tribina i to neznatan broj njih, jer nema potrebe.
Što se tiče same utakmice, ona je donijela svega dva šuta u okvir gola, ali je i kao takva puno zanimljivija od brojnih koje pogledate u našem rangu. Zašto? Zato što postoji intezitet svih 90. minuta. Hajduk je zabio gol u 10. minuti i nije se počeo valjati po terenu već u 11., što bi bilo karakteristično za našu ligu. Nisu to uradili ni deset minuta pred kraj kada je fauliran njihov igrač, nego se prvo odugovlačenje desilo u sudijskoj nadokadi kod izvođenja auta Dijala. Nije sudija oklijevao, odmah je dosudio žuti karton.
Ono što je evidentno da u ovom gradu svi žive za Hajduk, a kada tome dodate da imate priliku gledati uživo Ivana Rakitića, za kojeg zna cijeli svijet i Marka Livaju, 24 eura za istočnu tribinu nikome nije puno.
Sve u svemu, jedno nezaboravno iskustvo koje vrijedi novca i ruši stereotipe da je to sve slično kao kod nas, nego pokazuje koliko je to zapravo bliže najboljim evropskim praksama, a još pričamo o ekipi koja godinama ništa u Hrvatskoj nije osvojila.
