Fudbaleri Širokog Brijega, nakon slabijeg prvog dijela sezone – imali su 22 boda, samo jedan više od Posušja koje je bilo u opasnoj zoni, na proljeće igraju mnogo bolje. Lepršav fudbal se vratio na Pecaru, klub je među četiri najbolja u Kupu BiH, a iza svega stoji iskusni hrvatski stručnjak Dean Klafurić.

Donio je u Široki Brijeg igru koja je njegov rukopis – odgovornost, presing nakon izgubljene lopte, kreaciju, ali i sjajnu tranziciju. Osim toga, istaknute su igre mladih fudbalera koji su dobili prilike i sada mu se odužuju na najbolji način.

Klafurić je ostavio trag u Wwin ligi BiH, u kojoj je odradio odličan posao s Veležom. Nakon kratke epizode u Srbiji, vratio se u bh. prvenstvo i sada radi sa Širokim Brijegom.

Klafurić govori za "Dnevni avaz" o Širokom Brijegu, a najavio je i duele sa Željezničarom u polufinalu Kupa BiH.

Tajna uspjeha

Wwin liga BiH i Klafurić su odličan spoj. Nakon Veleža, preporodili ste i Široki Brijeg, koja je tajna uspjeha?

- Nema tu neke specijalne tajne, ona je tu oko nas, a zove se ljubav. Ustrajnost u malim stvarima iz ljubavi – to je heroizam. Obožavam svoj posao i doživljavam ga kao Božji poziv. Trudim se i žarko želim služiti Bogu i ljudima. Zahvalan sam Bogu da radim ono što volim i živim od kada znam za sebe. Stvar je, u, za mene jedinom normalnom pristupu i odnosu prema radu. To znači da svaki pojedinac izvršava svoje obveze s ljubavlju i maksimalnim trudom i zalaganjem u segmentu za koji je odgovoran i da između svih postoji pozitivna komunikacija. Tu mislim na sve nas koji smo uključeni u taj proces, a to su igrači, stručni stožer, radna zajednica i vodstvo kluba. Također, tu spadaju i navijači jer ako oni prepoznaju takav odnos dolazi do sinergije između kluba i navijača i onda je uspjeh još lakše dosegnuti.

Široki Brijeg je uvijek igrao lijep fudbal, bio u vrhu našeg fudbala. Sezona nije najbolje počela, klub je ostao i bez Ćavara, ali sada ponovo ima glavu i rep. Ono što je uočljivo, dajete šansu mladima, nema mnogo takvih trenera, pogotovo kod nas?

- Ne dijelim igrače na mlade ili stare, kao ni na brze i spore, visoke i niske… Momčad je satkana od raznih profila igrača i svaka formacija ima više pozicija: vratara, obrambene igrače, vezne i napadače. Za svakoga od spomenutih profila ima mjesta, a igrači sami sebe stavljaju u momčad svojim ponašanjem i radom na treninzima i utakmicama. Kod mladog igrača treba prepoznati posjeduje li talent i druge vrijednosti potrebne da bude nogometaš i dati mu da igra ako to zasluži, ali samo ako to zasluži. Volim dati priliku mladima kada to zasluže jer inače neće postati igrači. Trener kod takve odluke mora čvrsto stati iza nje i preuzeti potpunu odgovornost na sebe što naravno nije lako. Mi treneri odgovorni smo za njihov razvoj. Zašto neki treneri to ne rade vrlo je jednostavno: povezano je s generalnom problematikom trenera današnjice, a to je strah od neuspjeha, tj. otkaza. Staviti mladog igrača, još nedokazanog, rizik je i razumljivo da zbog egzistencijalnih i inih razloga mnogi treneri pod pritiskom rezultata ne žele izlaziti iz zone komfora, tj. riskirati.

Široki Brijeg ima i priliku za Evropu, u Kupu igrate sa Željezničarom, ekipom protiv koje Vi znate igrati. S Veležom ste postali prvi trener koji je dva puta zaredom slavio na Grbavici, kakva su očekivanja?

- Čuo sam za taj podatak. Znam za rivalstvo Veleža i Željezničara još iz djetinjstva kada su igrali finale Kupa 1981. godine. Velež i Željezničar veliki su klubovi, bogate tradicije. Sada su druge okolnosti, trener sam Širokog Brijega koji također ima bogatu tradiciju, samo novije povijesti, a pogotovo u Kupu. Kup je specifično natjecanje gdje favoriti često budu pobijeđeni pa čak i od autsajdera. Dat ćemo sve od sebe da se plasiramo u finale. Željezničar je jak, a Grbavica je kultni stadion s pravom nogometnom, rekao bih, engleskom atmosferom i tamo je gušt igrati. Međutim, naša je Pecara najsličnija Grbavici, manja, ali također sa sjajnom atmosferom. Veselim se tim utakmicama i volio bih pune stadione i da gledatelji uživaju u nogometu.

Razvoj mladih igrača

Imali ste epizodu u TSC-u, možete li uporediti našu ligu s onom u Srbiji, koja je glavna razlika?

- Nogometna filozofija je ista i samim time lige imaju podosta sličnosti. Razlike postoje u broju klubova u ligi i u samom ligaškom natjecanju, zatim u kvaliteti najboljih klubova lige u korist Crvene Zvezde i Partizana prvenstveno. Također, bolji koeficijent lige u korist Srbije i veća pristutnost njihovih klubova u europskim natjecanjima. Srbija ima bolji rad u omladinskim kategorijama što automatski znači veću i višu kvalitetu mladih igrača. Obje su lige dobre za razvoj mladih igrača i obje su lige u razvoju. Tu bih prednost dao bh. ligi koja se, mišljenja sam, bolje razvija u posljednjih par godina. Dosta je pozitivnih promjena napravljeno u posljednjim godinama kako u infrastrukturalnom dijelu, tako i u sportskom segmentu i sudačkoj struci.

Generalno niste osoba koja mnogo priča, više ste fokusirani na rad, ali imate li poruku za navijače, šta mogu očekivati do kraja sezone?

- Pobornik sam uzrečice “Acta, non verba” (djela, a ne riječi). Trudim se tako i ponašati. Već sam dao svoju poruku navijačima na samom predstavljanju i ona je uvijek ista. Dajemo sve od sebe i nadamo se da će to naši navijači prepoznati. Idemo dan po dan, trening po trening, utakmicu po utakmicu. Mi u svakoj utakmici idemo na pobjedu. To je ono na što mi možemo utjecati i što mogu obećati i poručiti navijačima. Gdje će nas to odvesti ne ovisi samo o nama. U nogometu postoje i drugi klubovi s kojima se natječemo i koji isto imaju svoje želje i ciljeve, a tu su i okolnosti na koje ne možemo utjecati.

Kako gledate na infrastrukturu u BiH, imamo i VAR?

- Kao što već rekoh, ona je u porastu, ali tu još uvijek ima puno prostora za napredak. Međutim, želio bih nešto reći što je još važnije od stadiona i terena za utakmicu. Mnogi to ne vide jer su normalno u fokusu stadioni i utakmice koje su otvorene za javnost. Isti problem je i u Hrvatskoj. Rekao bih da od šume ne vidimo drvo. Da bi treneri i igrači u međuvremenu između utakmica mogli dovesti svoju izvedbu na što veću razinu kad izađu jednom ili dva puta tjedno na te stadione i terene pred svjetla reflektora, ti isti treneri i igrači trebaju negdje trenirati. Ispada, da smo u Hrvatskoj i u BiH krenuli naopakim putem jer trenažnih kampova ima jako malo, a postoji puno klubova u obje države koji nemaju gdje trenirati. Tako je jako teško, gotovo nemoguće stvarati mlade igrače i razvijati igru i podizati kvalitetu lige. Poznato je da smo mi s ovih prostora majstori improvizacije, ali bili bismo još bolji improvizatori u boljim uvjetima. Nisam ekspert u suđenju, ne bih komentirao VAR. Samo mogu reći da se pojavio u nogometu u posljednjih desetak godina i on je tu, prisutan. Na nama trenerima je da to poštujemo i prilagodimo se tome. Vrijeme je najbolji sudac i pokazat će se njegova opravdanost.