Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine neobično je drag kolektiv, a isti više nego bilo šta može poslužiti kao ogledalo, gdje smo, šta smo, kakvi smo. Dokle, smo se dotjerali.

Kao što sve ima svoje dvije strane, ljepšu i ružniju, tako i rukometna reprezentacija nikako ne može a da ovu ružniju nekako ne manifestira. Šta god, kako god, uvijek postoji nešto što oslikava nevjerovatnu kolektivnu crtu, posebno izraženu na rukometnom polju. Moć improvizacije ovdje je veća nego igdje.

S jedne strane, dakle, imamo selektora koji je i otac i majka reprezentacije, koji obavlja jedno 16 funkcija pored svoje primarne, a to je selektorska. Čovjek je nevjerovatan. S iste strane su igrači koje bi trebalo nečim preispitati. Odakle volja, snaga, strpljenje da svaki put dolaze i u totalnoj neimaštini daju posljednje atome snage u nekada ovakvom, nekada onakvom dresu. Dobro je pa su dresovi svima isti, da je ekipa jednoobrazna.

A onda, s druge strane, gomila nerazjašnjenih okolnosti, blokade, nepostojanje računa i drugih ljudi koji bi bili zaduženi da barem jedna utakmica ne bi bila navrat-nanos organizirana.

Pa smo tako jednom imali slučaj da igrači rastave na proste faktore jednu Švicarsku, ali tamo neko zabrlja pa ne stavi na spisak igrača koji regularno odigra utakmicu, pa ispustimo baraž. Na istoj utakmici u dvorani se nije moglo disati jer je neko naštampao bruku više karata pa se isprobijali svi limiti i kapaciteti.

Poslije te utakmice ni na gostovanju nismo bili rahat. Ostala oprema negdje, zaturila se, ako smo je uopće i ponijeli, pa nam onda bjeloruski domaćin morao šorceve posuđivati. I tako primjera unedogled. Nije to samo u posljednje vrijeme, to je tako uvijek i oduvijek.

Rukometna reprezentacija BiH savladala je u nedjelju Finsku, kao od šale. I opet je to jedna strana. A onda uzmeš, malo pogledaš galeriju i na prvim slikama vidiš, ko želi da vidi, britko oko, djecu privilegiranu da stoje uz igrače tokom intoniranja himni, obučenu u ogromne bijele XXL majice.

Pa bolje je da su ostali u svojoj garderobi, onakvi kakvi su, nego što ih je odijevao onaj koji razmišlja "haj, šta ima veze" i kome uopće može pasti na pamet da je normalno i nebitno kako će djeca izgledati.

Samo i isključivo zbog takvog načina razmišljanja moguće je da se samo nama dešavaju stvari kakve se nikome drugom ne dešavaju, pa se pitamo zašto nam se ovo dešava.