Poređenje Bosne i Hercegovine i država u okruženju odavno nije pravedno po naše sportiste. Naš najveći problem su kao i inače finansije. Olimpijski komitet BiH je stipendirao deset sportista prije samo nekoliko dana sa po 300 dolara mjesečno. Jadnici nisu se očigledno mogli ni nasmijati na ovu neslanu šalu.
Šta reći onda tek za tenis. Tenis je sport koji je po tome posebno zahtjevan i nije slučajno prozvan „kraljevskim sportom“.
Mora se razumjeti da teniseri nisu članovi klubova na isti način kako su koncipirani klubovi ekipnih sportova, koji iznova i iznova mogu proizvoditi nove mlade nade sporta. Za start karijere u tenisu je potreban startni kapital veličine skoro kao za pokretanje nove firme.
Troškovi za bavljenje tim sportom su izvan svih platnih razreda Bosne i Hercegovine, a pošto igrači sami snose svoje troškove tu nastaje problem. Roditelji jednostavno ne mogu pokriti sve troškove sami, a djeca koja bi se možda i željela baviti tenisom odustaju od toga.
Rijetki neće poletiti da na ovo odgovore sa standardnim "Đoković je iz Srbije. Kako je on uspio?" Đoković je bio čudo od djeteta, od ranih godina je bio sponzorisan barem sa onim osnovnim što je potrebno dječaku da bi se bavio sportom. Talent Đokovića je druga stvar kompletno, a i to nije tema.
Kako je to povezano sa Bosnom i Hercegovinom?
Reprezentacija Bosne i Hercegovine je na posljednjoj stepenici pala po ko zna koji put. Naši reprezentativci su poraženi od Švedske, sa ispaljenim metkom, ali bez ičega više.
BiH je u problemu, a problem je što nemamo mladih tenisera na čije neiskustvo bi svalili našu nemogućnost ulaska među 16 najboljih reprezentacija svijeta.
Naš najmlađi teniser u reprezentaciji je Nerman Fatić koji, sasvim slučajno, ima 28 godina, a debitovao je skoro prije 10 godina. To bi nam nešto trebalo reći, s obzirom na to da se on u razgovorima redovno spominje kao "mlada nada".
Drugi problem se nalazi i u tome da je jednostavno kvalitet igara naših tenisera polako propadao kroz godine.
Bašićevu karijeru odredile povrede
Naša dva najbolja tenisera su prije nekoliko godina ličili na zvijezde u nastajanju, a sada im je nemoguće naći zadnji turnir na kojem su izgledali kao oni stari.
Mirza Bašić je kroz godine jednostavno previše propatio zbog povreda. Nažalost, malo je vjerovatno da će se ikad vratiti u onu formu iz Sofije 2018. godine, kada je savladao jednog Stanislasa Vavrinku (Wawrinka) u polufinalu, kasnije osvojivši taj turnir protiv Mariusa Kopila (Copil).
Damir Džumhur je možda i jedini teniser čija me karijera istinski boli. Toliko talenta u teniseru, ali sa problemom koji uporno ne može da prebrodi. Džumhurov problem je uvijek bila psiha, odnosno to što izgori u svojoj želji. Bilo da ide dobro ili loše, nikad nije postojala kočnica koju može pritisnuti da se zaustavi to emocionalno stanje. On je jedini koji je to mogao riješiti, a sada je možda i kasno.
Damir više nije ni u top 200 tenisera na svijetu, pa onda ona 23. pozicija iz 2018. godine, koja je očigledno bila zlatna za bosanskohercegovački tenis, više liči na neku igru sa umom nego na realnost.
Šta sad?
Ostaje nada da će neki od dječaka i djevojčica u BiH kroz godine se izvući iznad svih problema i uspjeti napraviti karijeru u ovom sportu. Do tad ćemo sasvim sigurno gledati propadanje još jedne reprezentacije, sa veteranima van svog igračkog „prajma“ i sa puno priča kako smo šampioni „isprika“.
