Novak Đoković boravi u Crnoj Gori, a vrijeme je iskoristio i da dadne intervju za crnogorski portal "Vijesti".

Najbolji i najuspješniji teniser svih vremena, osvajač rekordne 24 grend slem titule, globalna sportska ikona, pričao je Vijesti o raznim temama, dotakao se i svojih veza sa Crnom Gorom, za koje kaže da su razgranate i specijalne.

Nole je objasnio i zašto u njemu i dalje tinja teniski i sportski žar koji ga i u 38. godini svrstava među najbolje, kandiduja ga za osvajanje najvećih turnira.

U karijeri je do sada osvojio 99 trofeja, nema nikakvu dilemu da će upisati 100, pitanje je samo kada, i gdje.

Đoković otkriva i ko po njemu od mlađih tenisera ima harizmu da, ne samo po sportskim ostvarenjima, naslijedi njega, Rodžera Federera i Rafaela Nadala. Pričao je i o koktelu emocija kroz koje prolazi igrajući jedan teniski meč, ističe da mu to i dalje pomaže da se izgradi kao ličnost...

Potraga za balansom

Oporavio se od povrede mišića zbog koje je predao nedavni polufinalni duel protiv Australija opena protiv Zvereva i spreman je da već naredne sedmice u Dohi napadne 100. trofej.

Istakao je i da je u ovoj fazi karijere u potrazi za balansom - između uživanja i igri i rasterećenja zbog svega što je osvojio i postigao, ali i urođene potrebe i mentaliteta da nanovo osvaja i pobjeđuje.

Za početak - Crna Gora.

- Puno sam vremena provodio u Crnoj Gori u posljednje četiri godine, uglavnom u ljetnjem ili proljećnom periodu, kada malo otopli na primorju, isključivo zbog toga što imam mogućnost da nekako iskombinujem i odmor i da krenem sa pripremama. Tenis je sport koji se igra napolju, koji je vječito "juri sunce", kako mi teniseri volimo da kažemo, i onda su mi potrebni takvi uslovi. Imam ih na crnogorskom primorju. Rado sam provodio to vrijeme, rado ću se vratiti i ove godine u tom periodu - kaže Novak Đoković.

Veze su naravno, mnogo dublje.

- Moja veza sa Crnom Gorom se prostire na više krakova. Naravno, moji korijeni su odavde, moj djed, moj pradjed, sa Čeva su se spustili u Jasenovo polje, Nikšić, pa su onda otišli u Kosovsku Mitrovicu, potom i u Beograd. Jako sam ponosan na svoje korijene, trudim se da održim kontakt i sa širom rodbinom Đokovića, bio sam prije nekoliko godina i na skupu u Jasenovom Polju. Potom vjenčanje na Svetom Stefanu 2014. godine - to su za mene najljepša sjećanja, ne samo iz Crne Gore već uopšte u mom životu. Eto, i dvoje djece smo imenovali po Crnoj Gori - Stefan po Svetom Stefanu, Tara po rijeci Tari. Mnogo je lijepih veza. Cijelo svoje djetinstvo sam proveo ovdje, ponajviše zbog toga što imamo rodbinsku i familijarnu vezu sa Crnom Gorom, ali i zbog toga što je i crnogorsko more za sve nas koji smo iz dolazili iz Srbije najbliže i najljepše more. Jedan period u mojoj karijeri nisam dolazio u Crnu Goru, pa sam ponovo počeo da se vraćam od od 2019. i 2020. i sada ne propuštam nijedno ljeto - kaže Đoković.

Nije samo crnogorsko more ono što ga privlači i veže...

- Durmitor sam također obišao, nekoliko puta u ljetnjem periodu, jednom i u zimskom. Takvu planinu još u životu nisam vidio. Naravno, ja sam odrastao na Kopaoniku i Kopaonik ima posebno mjesto u mom srcu, tamo sam i počeo da igram tenis, ali Durmitor i Crno jezero - takvu ljepotu nigdje nisam vidio, a obišao sam puno planina i zemalja po svijetu. Ta divlja ljepota koju Crna Gora posjeduje i koju ima da ponudi svijetu je nešto što je stvarno fascinantno. Ne moram da pričam o potencijalu, ljudi to osjećaju i vide i stvarno sam ponosan što moji korijeni dolaze odavde.

Povreda mišića zaustavila je Đokovića prošlog mjeseca u pohodu na osvajanje 11. Australijan opena i 25. grend slem trofeja. Situacija sa povredom je sada, kaže, mnogo bolja.

Nove pobjede

- Nema više rupture u mišiću, povreda je skoro 100 posto sanirana i spreman sam da idem u nove radne pobjede. Imam zeleno svjetlo medicinskog tima da mogu da treniram, da mogu da se pripremam. Turnir u Dohi je po rasporedu sada za sedam dana tako da se držim rasporeda. Hvala Bogu, uspio sam brzo da se oporavim. Imao sam malo više povreda u posljednje vrijeme nego što je to bilo slučaj u prvih 15 godina karijere. To vjerovatno dolazi sa godinama, ali i dalje me tijelo sluša, i dalje u meni gori plamen i želja za ostvarivanjem i novim dostignućima. Zato se nadam uspjehu, i naredne sedmice u Dohi i u nastavku sezone.

Povreda u Melburnu došla je baš u nevrijeme - Đoković je i sam izjavio da je igrao dobar tenis. I protiv aktuelnog broja jedan Janika Sinera u finalu imao bi dobro šansu.

- Ja uvijek sebi dajem velike šanse, ne mogu da budem neskroman. Optimista sam kada je bilo ko preko puta mreže i to je nešto što je uvijek krasilo moju karijeru i što me je dovelo do sportskih visina. Zato neskromno kažem, mislim da bih sa takvom igrom koju sam podizao i dostigao u četvrtfinalnoj pobjedi protiv Alkarasa imao dobro šanse i protiv Zvereva u polufinalu koga je trebalo pobijediti i da sam bio zdrav, a onda i protiv Sinera... Ali dobro, nezahvalno je baviti se tim scenarijima šta bi bilo da je bilo, to je sada prošlost, mislim da su igre i nivo tenisa koji sam dostigao u Australiji obećavajući pred nastavak sezone. Australija je kao grend slem posebna u mojoj karijeri - prošla godina bila malo turbulentna, osvojio sam olimpijsko zlato koje sam dugo čekao i koje je bilo glavni cilj, igrao sam finale Vimbldona, ali imao sam povredu i igrao sa puno oscijlacija. Nisam imao kontinuitet visokog nivoa tenisa tokom čitave sezone. Tako da sam ove sezone gledao da počnem barem zadovoljavajućim nivoom igre i mislim da sam to postigao. Naravno, uvijek može bolje, ali mi nastup u Melburnu daje dodatni podstrek pred nastavak.

Stoti trofej, 25. Grend slem titula, gdje je najbolja prilika?

- Ja se nadam da već sada u Dohi može da dođe taj 100. trofej, nekako ga jurim odavno, još od oktobra prošle godine, ali o tom-potom - doći će kada treba da dođe. Hvala Bogu, znam da će doći, vidjet ćemo kada i gdje. Što se tiče Grend slema, to je veći izazov, teži poduhvat, ali vjerujem da mogu - da ne vjerujem da mogu da se takmičim na tom nivou sa najboljim teniserima na svijetu, ne bih se dalje takmičio. Mislim da sam dokazao pobjedom protiv Alkarasa na Australijan openu da i dalje mogu da konkurišem za najveće trofeje.

Samo titula je uspjeh

Đoković je objasnio i u kojoj je trenutno fazi karijere, gledano sa mentalnog i psihološkog aspekta.

- Trenutno sam, kako bih rekao, na sredini između moje želje i potrebe da uživam u dostignućima koja sam postigao i malo rasterećenije pristupam mečevima i turnirima sa jedne, i onoga na šta sam navikao s druge strane, a to je taj mentalitet osvajanja i razmišljanja "samo je titula uspjeh, ostalo nije". Na to sam nekako i sebe navikao, što je možda i dobar ‘problem’ da imam u ovoj fazi života i karijere. Recimo, malo me je iznenadilo to koliko su ljudi na moj plasman u polufinale Australijan opena gledali kao na uspjeh - možda zvuči malo glupo da kažem, ali meni kada neko kaže polufinale, s obzirom na ono što sam sve postigao u karijeri, iako sigurno jeste uspjeh, nije ono što sam tražio i čime bih se zadovoljio. To su sve emocije i misli koje mi se vrte u glavi, ali i dalje imam strast i ljubavi prema sportu i takmičenju i zahvalan sam na podršci koju dobijam, ne samo iz Srbije već i iz Crne Gore i cijelog regiona, ali i svijeta. Ti ljudi i ta podrška me podstiču da i dalje nastavim da putujem i da se takmičim i daju mi motivaciju za nove pobjede.

Dolaze novi momci, novi šampioni, ko od njih ima harizmu kakvu ima Novak, kakvu su imali Federer i Nadal?

- Imamo Alkarasa i Sinera koji razvijaju neko novo rivalstvo. Nadal, Federer i ja, kao i Marej kojeg moram tu da ubacim, smo stvarno dominirali muškim tenisom u posljednjin 15-20 godina i podigli smo standard i kriterijume dosta visoko, ne samo rezultatski nego i sa svim ostalim aspektima i očekivanjima koje treba da nosi šampion i svjetski broj jedan, kako treba da ga predstavlja, na koji način da igra tu ambasadorsku ulogu sporta, vođe sporta. Kada pričamo o harizmi, nameće se Alkaras kao neko ko se istakao, ne samo svojim igrama, izuzetnim dostignućima i rezultatima za tako mlade godine, već i kao neko ko je veoma harizmatičan, fer-plej igrač i ljubazan prema svima. I kada gubi, gubi sa osmijehom, što je stvarno impresivno za tako mladog čovjeka koji nema puno iskustva, ali se ponaša kao da je tu na turu već 10 godina i više. Mislim da je uzrok svemu tome njegovo pravilno odrastanje, njegovo okruženje, trener Huan Karlos Ferero, bivši broj jedan i grend slem šampion koji je prenio na njega od mladih dana šta to znači biti sportista, ne samo u šampionskom pogledu nastupa, ostvarivanja rezultata i istrajnosti, već i toga koje su to sportske vrijednosti i načela koje treba da se zastupaju i da se njeguju, da se prenose i da služe kao zvijezda vodilja mlađim generacijama koji prate tenis i koji bi željeli jednog dana da se ostvare.

Mnogi se oko mene pitaju zašto i dalje ovo radim kada sam već postigao sve što sam mogao u tenisu, kazao je Novak Đoković za “Vijesti”.

Odgovor je jednostavan...

- Prevashodno je to zbog ljubavi prema tenisu, prema sportu. Kao drugo, ima i toga što ja mislim da se kroz tenis najviše razvijam kao osoba, koliko god to čudno zvučalo, ali na teniskom terenu tokom meča ja prođem mali milion emocija - što onih najljepših, što onih najgorih, i sumnji, i kritika, i ekstaze, zadovoljstva, ljutne, bijesa, svega ostalog... I u tih nekoliko sati se ponekad čak i sramotim sebe kroz šta prolazim i kako se ponašam, sa druge strane kakve mi se misli pojavljujju. U svakom slučaju sam ponosan što kroz sve to mogu da prođem na ljudski i sportski način i da pružim ruku protivniku, bez obzira na to dobio ili izgubio. Mislim da su to vrijednosti koje sport šalje i zbog čega se ljudi poistovjećuju sa sportistima. Posebno u individualnom sportu, gdje moraš prvo da pobijediš sebe da bi pobijedio onog preko puta mreže. To su sve te životne lekcije kroz koje prolazim, a drugo, stvarno osjećam da mojim profesionalnim bavljenjem tenisa i dalje inspirišem mlađe generacija da uzmu ruket, ne samo kod nas, nego i u svijetu. To je ono što me pokreće, stvarno mi daje snagu, privilegovana pozicija i status koji imam. Ja bih sad volio da svi igraju tenis, ali bio bih zadovoljan da se bave bilo kojim sportom, sa ili bez lopte, jer aktivnost je ključna, za zdravlje i za sve ostalo, od najmlađih nogu - poručuje Novak Đoković.

Maksimalno posvećen

Novak Đoković je uz Lea Mesija, Lebrona Džejmsa i Kristijana Ronalda posljednji član “stare garde” elitnih sportista, najelitnijih na svijetu.

Šta ova imena spaja i razdvaja, pitali smo Noleta.

- Svako od nas je drugačiji i jedinstven na svoj način. Ja se njima izuzetno divim i poštujem njihove sportske uspjehe, a imao sam priliku i sa nekima od njih i da treniram i provedem privatno vrijeme kako bih razmijenio neke riječi o metodama, oporavku, mentalnom i psihofizičkom spremanju, načinu posmatranja sporta, profesije, svijeta i tako dalje... Tu sam uvidio da imamo puno dodirnih tačaka kroz mentalne sklopove, kroz pristup i šampionski mentalitet i mislim da svako ime koje ste nabrojali ima tendenciju da bude bolji danas nego što je bio juče, nezavisno od godina. Lebron i Ronaldo imaju po 40, ušli su u petu deceniju i dalje igraju na vrhunskom nivou, što je impresivno. Zašto je to tako? Moj neki subjektivni osjećaj jeste da što si stariji kao da moraš još više da radiš, još više pažnje posvećuješ detaljima i svim elementima usavršavanja kako bi mogao da zadržiš korak sa mlađim zvijerima koje kidišu i koje će uraditi sve da te pobijede i osvoje trofeje.

Stagnacija ne postoji, kaže Đoković.

- Ili progresiraš, ili regresiraš, barem ja sam uvijek radio stvari maksimalno posvećeno, stoprocentno kada je tenis u pitanju. Za to sam uvijek imao podršku ljudi koji su meni najvažniji u životu, iako to sa sobom nosi i neke posljedice i utiče i na odnose u familiji, i sa prijateljima. Mnoge žrtve moraš u tom kontekstu da podneseš - zaključuje Novak Đoković za Vijesti.me.