"Slavit ćemo tvoje ime, dok u nama srce bije, živio nam Osim dragi, gospodaru familije",odzvanjalo je u subotu na Grbavici u čast legendarnog stručnjaka Ivice Osima koji je ophrvan emocijama stajao pored mikrofona.
Stajao je veliki Švabo, a mirno je stajalo i više od 12.500 navijača Željezničara, slušajući čovjeka koji ima više fudbala u malom prstu nego brojni treneri s milionskim ugovorima, prekidajući ga tek gromoglasnim ovacijama i skandiranjem tokom svečane ceremonija otvorenja istočne tribine.
Lažne vrijednosti
Dotakao se ovaj fudbalski filozof tokom kratkog govora prošlosti, sadašnjosti i budućnosti prenoseći nekim novim naraštajima na tribinama važne poruke. U ekskluzivnom intervjuu za Avaz.ba, ovaj jedinstveni stručnjak,veliki čovjek, cijenjen širom svijeta, koji će u maju napuniti 76 godina, govorio je o ovom, kako je istakao, veoma važnom danu za njega, o neostvarenim željama, sveopćoj letargiji u BiH, našoj fudbalskoj reprezentaciji i o nama. Govorio je o ljudima iz BiH, s brdovitog Balkana, koje je najljepše mjesto na svijetu, ali koje je postalo i mjesto bivstvovanja lažnih vrijednosti, siromašnog duha, laži, prevare u vremenu krize morala i etike.
- Nisam ja nikakav svjetionik društvene svijesti.Trebamo znati uživati u ovim ljepotama našim, ali trebali bismo mi to znati čuvati. Mi ne znamo. Rasprodasmo sve. Mi najbolje živimo, toga treba biti svjestan. Fino je nekad ovdje bilo, moramo to znati vratiti - kazao je Osim.
Šta je drugačije nego prije?
- Ranije je moć bila drugačije raspoređena. Sada imamo puno moćnika na ovu šačicu ljudi ovdje. Ljudi su, nažalost, loši. Mnogo je korumpiranih. Postali smo skoro svi osjetljivi na korupciju, na potplaćivanje, nepotizam i to je ono najružnije od svega. To djeca gledaju, žive s tim, pa kad čovjek gleda tako, onda nam nije lijepa ni budućnost. Bolje bi bilo da smo malo mirniji, prisebniji, da se više družimo, da se bolje upoznamo, da jedni o drugima više znamo, o životu, navikama, osobinama...
Dokle ćemo tako? Ili, kako dalje?
- Svako mora malo da se potrudi, da sasluša drugog, da prihvatimo neke ideje, razmišljanja. Ma samo da se ponašamo normalno. Ali, svega je ovdje bilo, pa ništa nije "zabremedet". Moramo, ako smo krivi, da to prihvatimo. Kod nas svako brani svoju grupaciju, a niko neće da prizna da je u bilo čemu učestvovao i to je ono što boli. Progutaj knedlu i reći "mi smo krivi, započeli smo". Bez nekog normalnog priznavanja, da niko nikoga ne tjera. Ako uspijemo da to bude kao nekad, da sretnemo komšije, prijatelja, da mu pogledam u oči i da ne zazirem ja od njega, on od mene.
Da se okrenemo ljepšim stvarima... U subotu je bila predivna atmosfera na Grbavici. Kako ste se Vi osjećali dok je 12.500 ljudi u jedan glas skandiralo Vaše ime?
- Pitanje je da li sam ja to zaslužio. Rođen sam u kraju Sarajeva gdje je multikulturalna, multireligiozna linija dobro naznačena. Imao sam osjećaj da držim ključeve novog hrama koji se otvara. Rođen sam u Hrasnom, tamo gdje je bila i džamija i pravoslavna i katolička crkvi, ali gdje god da se neko uputio nije mogao, a da ne prođe kraj stadiona. Za to i služe stadioni, da budu mjesto okupljanja ljudi različitih pogleda, mišljenja, uvjerenja... Stadion treba da bude mjesto koje služi za okupljanje ljudi koji trebaju da šire pozitivnu energiju.
Šta je s onim što se dešava na terenima. Šta je s bh. fudbalom?
- Nema recepta za to. Jer, ako čovjek kaže nešto što misli, odmah ljudi kažu šta ovaj priča bez veze. Uporedite malo. Svi gledamo televiziju, svi vide neku razliku. Vidimo da je negdje bolje, brže, modernije, a mi to nećemo da prihvatimo.
I da slažete i da prevarite
Što nećemo?
- Ne slušamo. To je stvar upornosti, posla, stvar onih koji rade taj posao. Životna škola, a nema bolje škole od fudbala. Fudbal je škola u kojoj možete sve naučiti. I da budete demagog i pedagog i da hvalite i da slažete, prevarite... Izuzetna škola u kojoj se vrti puno novca. Dolazi do sudara između nekih razmišljanja i mogućnosti pojedinaca. Naš fudbal je opterećen time. Raskorak je između onoga šta igrači zarađuju i šta se piše i kako igraju i šta pokazuju na terenu veoma velika. Opterećena su puno velika. Koliko god su pare opterećenje ljudima koji ne zarađuju, tako su i opterećenje onima koji ih zarađuju previše. Oni znaju šta i kako zarađuju pa da li je to zasluženo. Moramo neke stvari mijenjati, prepotentni smo, arogantni. Sve se to da promijeniti...
Reprezentacija je dobro započela ovu godinu. Dvije pobjede protiv Gibraltara i Albanije, očekivane. No, nakon njih mediji su se više bavili temama šta će biti kad odu Džeko i Pjanić? Reprezentacija se već godinama "punila" iz inozemnih izvora, a šta će biti kada oni, realno je, presuše?
- O tome se mora razmišljati. Daj Bože da odemo s ovima na Svjetsko prvenstvo, pa na Evropsko, da uhvatimo kontinuitet. Duško Bajević je dobro rekao. Doći će vrijeme kada i mi budemo vjerovali da možemo dobiti svakoga. Da se ne bojimo uvijek. Pričamo o Belgiji kao da je nepobjediva, "abuzenze" nešto. Imaju dobar tim, zna se, vidi se, ali da nemamo nikakve šanse, ne treba tako uzeti. Ne čeka nas ništa lagano, ali treba vjerovati u sebe. Ne treba zabadava pričati. Igrači trebaju da vjeruju u sebe.
Edin Džeko igra u odličnoj formi u Italiji i trenutno je prvo strijelac Serije A? Očekivano?
- Igra u dobroj ekipi, okruženje je vrlo bitno. Njemu okruženje u Romi odgovara. Mi stalno zaboravljamo da kažu neki naši "Tamo igra dobro, a za nas ništa". On tamo igra s boljim igračima nego što su naši. Nadam se da će nastaviti ovako...
Volio bih dočekati da BiH bude svjetski prvak
Kako Vas zdravlje služi?
- Ah, kako. Evo imam stalno doktora kraj sebe da mi govor svaki čas kako sam. Najvažnije je da mogu da hodam, ne treba zanovijetati. Da odem na neki trening, pogledam utakmicu, sretnem nekog poznatog. Vijek prošao, sve sam želje ispunio, nemam neostvarenih. Ustvari imam jednu. Volio bih dočekati da BiH jednom bude prvak svijeta. U bilo čemu.
Imamo li ikakvu šansu?
- Do nas je. Da se potrudimo, malo međusobno da budemo kao što smo bili... Ne da zaboravimo. Jednog momenta ćemo doći na svoje, jer ni ovako više ne ide.
