Opisujući dalje u tekstu od 17. oktobra 1998. godine kako je, nakon što je na Igmanu u avgustu 1992. godine pripremana akcija deblokade Sarajeva te u sklopu plana, tadašnji komandant Taktičke grupe 2 (TG-2) Mirsad Ćatić Čuperak naredio Seadu Rekiću da ode u petodnevno izviđanje Jahorine radi pripreme diverzije, unošenja panike i odvlačenja pažnje srpskoj vojsci, „Slobodna Bosna” precizira:

„Bihaćka zasjeda”

- Na radiovezama pozivni znak za Rekića je bio "Dido", za Mirsada Ćatića "Sjena", Ediba Šarića "Stari grom", a Fadila Đozu "Kolibri". Nakon završenog sastanka, oko sedamnaest sati, Ćatić, Đozo i novinar Huskić krenuli su "micubišijem" prema istočnoj Bosni, na dogovor oko uvezivanja s jedinicama iz Goražda pod komandom Ferida Buljubašića.

Nakon njihovog odlaska, motorolom se javlja Šarić pod šifrom "Stari grom" i pita Rekića: „Da li su krenuli Sjena i Kolibri?”, Rekić odgovara potvrdno.

Ćatić i ekipa su na put pošli bez vodiča. Usput su sreli nekog borca koji poznaje put i koji je sa njima sjeo u vozilo. Rekić odlazi u izviđanje na Rogoj i nakon nekoliko sati vraća se u sanitet, gdje je spavao. Ujutro ga obavještavaju da su Đozo i Ćatić stradali.

Medaris Šarić mu saopštava da su naletjeli na bihaćku zasjedu i da je odredio ekipu koja će obaviti uviđaj. Mnogo puta kasnije je, odgovarajući na pitanje ko je pokušao da Vas ubije, Mirsad Ćatić odgovorio: "Sve varijante su u opticaju. Diverzanti sa Grepka koji su nas ranjene odvezli prema Trnovu tvrde da je moguće da su se četnici sa Jahorine mogli spustiti tako duboko u našu dubinu i postaviti zasjedu. Druga varijanta je da su pucali neki naši, ali da je cilj bio Đozo, a ne Čuperak, a treća da su htjeli ubiti Čuperka, jer je htio deblokirati Sarajevo".

Vojni automobil

Vozač cisterne koji je našao ranjene i odvezao ih u ambulantu u Dejčiće, gdje im je pomoć pružio doktor Murat Đuderija, vidio je kako je neki vojni automobil prošao pored stradalih i nije se zaustavio.

U svakom slučaju, glavni inspektor MUP-a Rekić nije smatrao potrebnim da ode na uviđaj, već oko deset sati ujutro, u pratnji Semira Balte i Semira Bećirevića, odlazi u hotel „Borik“, gdje je do tada Đozo spavao. U "Boriku" zatiče Ediba Šarića i Husu Alića, koji mu kažu da su Đozo i ostali prebačeni u bolnicu u Konjic.

Daljnji događaji koje je Rekić opisao u predistražnom postupku, kada je 1993. uhapšen i isljeđivan u sarajevskom CSB-u, odvijali su se ovako. Rekić je priznao da je organizovao ubistvo Fadila Đoze, ali da jedino nije povukao obarač - objašnjava se u tekstu SB-a od 17. oktobra 1998. godine.

Tajna Đozine sobe 

- Nakon ubistva, Huso Alić i Edib Šarić su ga obavijestili da se u Đozinoj sobi nalazi mikrotraka na kojoj su snimljena Rekićeva javljanja pod šifrom "Otrov". Rekić je tada predložio da provale u sobu, utvrde sadržaj aktovke i unište kasetu. U njihovom prisustvu i prisustvu Elnesa Selimovića, odvalio je vrata i otvorio aktovku.

Pronašao je oko 200.000 DM, kompromitirajuću dokumentaciju o Delimustafiću kao i mikrokasetu na kojoj je pisalo "Otrov".

Preslušao je kasetu i prepoznao svoj glas. Šarića i Alića je nagovorio da u izvještaj unesu da je provalu u sobu izvršio neko drugi. Dokumentaciju o Delimustafiću i devize je ostavio u kasi povjerivši ih Šariću, a kasetu je ponio sa sobom i uništio je – objavila je „Slobodna Bosna” 1998. godine.

(Sutra: Smrt ili ubistvo Fadila Đoze u Zenici)