Edin Edo Numankadić (70), naš istaknuti likovni umjetnik, obilježava 50 godina uspješnog umjetničkog rada. Našoj je ekipi s radošću otvorio vrata svog ateljea, koji se nalazi u sarajevskom naselju Alipašino Polje, gdje već 37 godina neumorno stvara djela, priprema izložbe, provodi svaki slobodni trenutak.
Njegova priča počinje još 1968., kada je, kao dvadesetogodišnjak, pun elana, krenuo da se okuplja s buntovnicima svog vremena, kako i sam voli reći, čineći začetak svega onoga što će se poslije na njegovom životnom putu dešavati.
U razgovoru za „Dnevni avaz“ govori o svojim počecima, susretima koji su mu odredili životni put, porodici, zdravlju, a prisjetio se i ratnih dana, kada je i pod granatama dolazio u atelje i slikao.
Očeva volja
- Prvi put sam se predstavio još 1968. u Starom paviljonu u Sarajevu, na godišnjoj izložbi bh. amatera. Bilo je to zaista nezaboravno iskustvo. Danas razmišljam na koji način da obilježim ovih 50 godina bavljenja umjetnošću. Ne znam još kako, a neki moji prijatelji tjeraju me da se što prije odlučim - kaže Numankadić.
Dakle, 1968. za Vas je bila važna godina...
- Tada se mlada generacija počinje okupljati. Bili su tu još Muradif Ćerimagić, Mirko Marić, Mustafa Skopljak i to je prvo bilo u likovnom studiju u „Slozi“, koji je vodio Vojislav Vojo Hadžidamjenović. Nama je samo trebao prostor, a morate shvatiti i da je '68. godina, inače, i u svijetu bila vrlo uzbudljiva. Mi smo imali taj entuzijazam, optimizam, aktivizam... Izlagati smo počeli u popularnom Domu izviđača.
Vaša porodica je željela da se bavite nečim drugim?
- Moj otac je želio da studiram elektrotehniku, naravno, u najboljoj namjeri. Morao sam ga poslušati. Dvije godine sam studirao elektrotehniku iako je nisam volio. Mene su uvijek privlačile humanističke nauke, jer sam i maturirao na umjetnosti stare Grčke u Drugoj gimnaziji. Sve to vrijeme sam išao u atelje, a moji roditelji i familija su to vidjeli. Onda mi je tetka kazala da je najbolje da na dvije godine odem u vojsku.
Kako ste onda odabrali slikarstvo, odnosno umjetnost?
- Nekako sam ih uvjerio da uporedo upišem književnost na Filozofskom fakultetu i likovnu umjetnost na Pedagoškoj akademiji. Tražio sam samo da me puste, jer sam bio jedinac i vrlo razmažen. Na kraju sam uspio na književnosti odbraniti diplomski rad o temi „Andrić i slikarstvo“, kod čuvenog profesora Radovana Vučkovića, a završio sam i Pedagošku akademiju, na kojoj su bili svi oni profesori koji su i osnovali Akademiju.
Beograd, Zagreb...
Onda ste se, vjerovatno, posvetili slikarstvu i izložbama...
- Stao sam i odlučio da svoj život neću potrošiti na nešto što ne volim. Već 1971. imao sam prvu samostalnu izložbu - u Radničkom univerzitetu „Đuro Đaković“, a zatim slijede brojne kolektivne izložbe. Izlagao sam u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i jednostavno postao dio tog umjetničkog kruga koji me fascinirao. Ni tada se kao ni sada od umjetnosti nije moglo živjeti, pa sam morao raditi i drugi posao da bih ustvari osigurao tri-četiri sata u ateljeu, i to je strašna cijena. Ja već 50 godina radim dva posla jer se nikad nisam želio odreći prve ljubavi.
Stvarali ste i u ratu...
- Sjećam se novembra 1991. godine, kada sam u Olimpijskom muzeju napravio izložbu posvećenu bombardiranju Dubrovnika. To je bio moj glas zaštite njegove bogate kulturne baštine, ne sanjajući da će i nas ista, i još veća tragedija zadesiti. Pravio sam sada već čuvenu izložbu „Svjedoci postojanja“, koja je bila izložena u Edinburgu i Pragu, upoznao sjajne svjetske umjetnike koji su nam davali nesebičnu podršku...
Zanimljivo je da atelje niste napuštali ni u ratu...
- Osam kilometara sam pješačio u ratu da dođem do ateljea. Na tom putu svega se nagledam. Dođem u atelje, nemam boja... Ma kakve boje, nemam šta ni jesti, a hoću da slikam. Okrenem se i gledam uspomene iz prošlog života i onda ih počnem slagati u kutije, koje i sada vidite oko mene. One su natopljene mojim ratnim iskustvom i istinitošću prošlog života. Uvijek me to vuklo i tako su nastale ove brojne kutije s dozom humora i ironije, a vrlo je teško o ratu govoriti na onaj tragičan način.
Svaki ovaj rad nosi posebnu priču...
- Atelje mi je već punih 37 godina dobro utočište. Ljudi, kada dođu ovdje, misle to je divno, međutim, ovaj posao je strašno naporan i često ne znam gdje sam s opsesijama i strastima koje imam dok radim. Godinama se ovdje slaže iskustvo i ja uhvatim nešto od svakodnevice i pokušavam to sačuvati kao trajno, kao umjetnički rad... Sada se ovdje puno toga nakupilo, pa sam odlučio neke radove pokloniti institucijama da bi ostale trajno u njihovom vlasništvu.
