Zehrudin Isaković (52), novinar i publicista, istinski je zaljubljenik u prirodu i njena bogatstva. Brojne vrhove svijeta dosegao je ovaj Zeničanin sa sarajevskom adresom. Voli reći da se sa svojih putovanja uvijek vraća s koferima punim iskustava, ljubavi i novih avantura.
Autor je i nekoliko dokumentarno-putopisnih serijala i aktivni predsjednik Planinarskog saveza BiH. Isaković je i osnivač i predsjednik Kluba prijatelja Zemlje “Planet”, a bio je vođa i član nekoliko ekspedicija na najviše vrhove svijeta.
U razgovoru za “Dnevni avaz” kaže da je cijeli život posvetio planinama. Govorio nam je o iskustvima s najviših vrhova svijeta, o kulturama i tradicijama koje je upoznao, kao i o psiću koji ga posljednjih godina u stopu prati na putovanjima... Prisjetio se i teških trenutaka, kad mu je priroda pokazala prave zube i kad mu je život bio ugrožen.
Izlazak sunca
Ljubav prema alpinizmu, kako kaže, usadio mu je djed Bećir, čiji je bio prvi unuk.
- On me je već kad sam imao tri godine odnio u planinu, gdje sam, metaforički rečeno, ostao do danas. U nekoj fazi obilaska planina, a to je bilo u mojoj 14. godini, želio sam više i teže pa je alpnizam, odnosno penjanje preko stijena, došlo kao logičan slijed. Miris penjačke užadi, pojasa, kacige, penjačica, dio su ukupnog zbira mirisa koji čine moj život – kaže Isaković.
S koje ste se planine posljednji put vratili?
- Stalno sam na planinama, više od 100 dana godišnje! Planine oko Sarajeva – Trebević, Treskavica, Bjelašnica, Visočica... za mene su najveća nagrada koju život može pružiti. Nerijetko znam ustati u pet da bih dočekao izlazak sunca na nekoj od njih. Volim reći da su planine moja kancelarija.
Vječita inspiracija
Bili ste član nekoliko ekspedicija na najviše vrhove svijeta, uključujući Mont Everest, Akonkagvu, Čo Oju... Kakva iskustva nosite?
- Visoki vrhovi nose velike izazove. Skoro svakom planinaru je velika želja stajati na nekom od visokih vrhova, pogotovo iznad 8.000 metara. No, ti su usponi opasni, teški i naporni te zahtijevaju višegodišnje pripreme i velika odricanja. Ukoliko se želite popeti na Mont Everest, morate mu se potpuno posvetiti, skoro religiozno i više godina. Buditi se sa mišlju na taj vrh, lijegati s istom mišlju. A tamo, na terenu, sve vam može pokvariti sedam dana lošeg vremena. Naravno, i pored svih rizika i uloženog napora, ako me pitate, bih li opet sve ponovio, odgovorio bih potvrdno.
Postoje li mjesta koja biste voljeli posjetiti, koja su Vam najveći izazov?
- Planine su moj vječiti izazov, vječita inspiracija i, u tom smislu, do kraja života ću imati neke ciljeve. Unutar toga, s godinama se, ipak, prioriteti mijenjaju. Više mi nije važno koliko je neki vrh visok, je li težak ili ne, želim da uživam u planini, a da istovremeno imam uvjerenje da i planina uživa, također. Ta uzajamna ljubav ideal je mog planinarenja.
Foto: Privatna arhiva
Na putovanja često vodite i jednog malog psa... Kako se on u svemu snalazi?
- Maltezer Buli (Bully) jedan je od najvećih visokogoraca koje ste vidjeli. Divan pas, koji je zahvaljujući njegovoj šefici Naidi i njenoj ljubavi prema planinama, a pomalo i meni, popeo zaista mnogo vrhova širom regije. Bio je na Triglavu, Prenju, Durmitoru, Magliću, Vranici... I hrabro on to sve podnosi i pri svemu uživa. Da nismo osjetili da voli planinu, ne bismo ga ni forsirali. Vrlo je spretan, hitro se kreće po stijeni, bez straha gleda u dubinu. On je, istovremeno, najveći proizvođač sreće kojeg znam.
Neobično je da Vas tako mali pas prati često i po lošem vremenu i nepristupačnom terenu.
- Jeste pomalo neobično, ali Buliju je to rutina, u kojoj uživa. Penjući se jednom na Triglav, s obzirom na to da je bio vikend, sreli smo više od 500 planinara. Buli je svima, ali baš svima, izmamio osmijeh na lice. Neki su se željali fotkati s njim, neki ga pomilovati, treći su, jednostavno, mahnuli u znak pozdrava, a dobar dio njih dodali su ga na Instagram, gdje već ima više od 4.000 pratilaca! A šta reći nego život s Bulijem je ljepši! Ima on i jedan tajni projekt, ali o tom, potom.
Avantura života
Kad Vam je bilo najteže?
- Možda na Mont Everestu, gdje nas je vjetar, koji je puhao sto na sat, i to na visini od 7.600 metara, skoro otpuhao u dolinu. Teško je bilo i na Petit Druu, masivu Monblan, gdje sam se još kao 17- godišnjak penjao na jednu vrlo tešku stijenu. U njoj smo ostali tri noći i četiri dana, a u posljednja dva dana nismo imali hrane. Ipak, bila je to avantura mog života.
Tokom svih tih putovanja, sigurno ste upoznali dosta ljudi, različite kulture i tradicije...
- Mislim da je Južna Amerika na mene ostavila najveći utisak, posebno kružno putovanje pustinjama Atakame i Patagonije, kada sam, zajedno sa svojim prijateljem, hrvatskim alpinistom Stipom Božićem i njegovom kćerkom Majom, napravio 10.500 kilometara. Na tom epskom putu sreli smo mnoge drage i fascinantne ljude, čije su mudrost, razigranost i dobrota, nadam se, postali i dio mene.
Prekrasne fotografije
Sva ta iskustva pokušavate ovjekovječiti i prekrasnim fotografijama, koje dijelite na društvenim mrežama.
- Da, iako nemam dovoljno dobar fotoaparat. Mislim da takve fotografije drugima mogu uljepšati dan ili dati inspiraciju da i sami pokušaju nešto slično.
Ekspedicija na Mont Everest
- Na ekspediciji, u pravom smislu te riječi, posljednji put sam bio 2010. godine. Radilo se o šestom vrhu po visini na svijetu - Čo Oju, koji je visok 8.201 metar. Godinu prije, posjetio sam najviši vrh svijeta Mont Everest – govori nam Isaković.
Stijena, led, strmi ledeni zidovi...
- Ključne teškoće s kojima se srećete pri usponu na visoke vrhove su nedostatak kiseonika, snažni vjetrovi, hladnoća, tehničke teškoće – stijena, led, strmi ledeni zidovi... No, sve skupa, to je nezamjenjivo iskustvo koje od vas pravi nekoga drugog, trebalo bi boljeg čovjeka! Ukoliko vas planina ne pravi boljim čovjekom, onda tu nešto nije uredu.
