Početak februara obilježilo je povećanje troškova goriva usljed povećanja posebnih poreza kroz uvođenje dodatnih putarina na gorivo. Čini se da je ovo bio nužan potez kako bi se spriječio finansijski kolaps zbog nedostatka novca u javnim budžetima, ali i za saniranje lošeg kreditnog rejtinga cestovnih kompanija u BiH. 

Time bi se otklonila prepreka za dodatno kreditno zaduženje za finansiranje gradnje infrastrukture koja je gotovo potpuno zaustavljena pod aktuelnim vladama.

Porezna politika s ljudskim licem

Naspram toga je očigledni efekat dodatnog tereta na novčanike građana, makar u cijeni goriva, čak i kada druga dobra ne bi poskupjela, iako je cijena energenta ipak veoma bitan ulazni faktor u cijeni mnogih dobara. Vlast je, nažalost, u posljednjih par godina napravila dosta štete po životni standard građana, nije iskoristila raspoložive mehanizme u koje su se premijeri, ministri i savjetnici kleli, a to je famozni neutralni fiskalni efekat, ali ne na vladine prihode, nego na potražnju. 

Da ne govorimo da je dosta farse o neutralnom efektu, kada je potrebno kreirati pozitivne efekte na potražnju kroz drugačiju poreznu politiku i osigurati veće porezne prihode usljed povećane ekonomske aktivnosti i većeg obima porezne osnovice, uprkos nižim poreznim stopama. Pojednostavljeno, to znači da bez obzira na nova porezna opterećenja, druge vladine mjere trebaju donijeti korist građanima, pa životni standard ne bi bio pogoršan, a potražnja za dobrima umanjena. No, to se nije desilo.

Nakon 25 godina akumulacije kapitala, privatizacijske pljačke, poreznih eksperimenata, rastuće nejednakosti i siromaštva, naše društvo je zrelo za propitivanje potpuno drugačije raspodjele bogatstva. 

 Elementarno pitanje glasi: može li se prikupljanjem iste sume poreznih prihoda, teret finansiranja države rasporediti pravednije, a raspodjela blagostanja ravnomjernije?! Može li ekonomski razvoj društva kroz privatnu inicijativu povećati životni standard onih koji imaju najmanje, jer su žrtve loše vođene tranzicije i vrlo loše vođene države, kroz dvije dekade potrošene na iscrpljivanje društvenog bogatstva za interese nekolicine stranačkih štetočina, s njima povezanih tajkuna i oligarha, te probrane čete podobnih mediokriteta – rukovodilaca u javnom sektoru?!

Čitajući širu perspektivu, dodatnim nametanjem poreznog pritiska na građane, ne smije se nastaviti s produbljivanjem socijalnog jaza, širenjem siromaštva i sakaćenjem prilika za razvoj društva. 

Zvanično, svaki peti naš sugrađanin je vrlo siromašan, što znači ugroženost do fizičke egzistencije, a duhovna, kulturna i obrazovna egzistencija gotovo svih nas napregnuta je do tačke pucanja. 

Društvo u kojem se jednako oporezuju hljeb, lijekovi, dječija hrana, udžbenici i knjige, s jedne, i luksuzna vozila, vile, skupocjeni nakit ili skupocjena odjeća, s druge strane, ne može računati ni na kakav osim na rast nepravde, siromaštva i klasne netrpeljivosti.

Zadatak države je zaštita i solidarnost sa slabima, umanjivanje nejednakosti i veličanje jednakih šansi za svakog svog građanina, a jednake šanse počinju s jednakim pravom i jednakim mogućnostima na obrazovanje i na znanje. Ukoliko uzmemo za primjer poreznu politiku Evropske unije (EU), iskazanu kroz EU direktive (VAT Directive 2006/112/EC) te prakse zemalja članica EU, prostor za djelovanje može se pronaći u diferenciranoj stopi poreza na dodanu vrijednost (PDV, eng.=VAT). 

Taj indirektni porez, koji se u BiH ubire po stopi od 17 posto pri kupovini svih proizvoda i usluga, u većini zemalja EU sadrži i značajno umanjene stope (niže od pet posto) na prehrambene proizvode, knjige, novine, lijekove, vodu, medicinsku opremu, kulturne sadržaje, ali i repromaterijal za poljoprivredu. 

'Reformske' vlade u BiH, ovim hrabrim potezom "porezne politike s ljudskim licem" pokazale bi istinsku spremnost na vlasništvo nad reformama, zatim na prvu veliku poslijeratnu politiku pravednije i progresivnije redistribucje društvenog bogatstva, te konačno dokazale snagu države da administrira suštinsku poreznu reformu, koju nam niko nije nametnuo i koja je stoga, autentična, domaća, državnička, patriotska, u službi javnog interesa i potreba građana, a ne bilo kakvih mentora, kreditora, tajkuna i drugih parazita nakačenih na režim slijepe servilnosti, kriminalne partitokratije i koruptivnog klijentelizma.

U digitalnom dobu, argument manjka sposobnosti države da administrira diferenciranu stopu PDV-a više ne može proći, jer zašto onda plaćamo neviđeno glomaznu administraciju, na šta svake godine bacamo milione, finansirajući "softvere, licence, sisteme, administratore i izgradnju kapaciteta" za sistem koji je i prije 11 godina bio isti? 

Krajnje je vrijeme da oni koji su profitirali iz divlje tranzicije i kriminalne privatizacije plate više poreza kada, naprimjer, kupuju Porche, Rolex ili Pradu, kako bi statusnim simbolima popunili druge praznine, uživajući u nepošteno stečenom luksuzu. A da oni koji su zbog te iste tranzicije preuranjeno otjerani u grob ili u bolest, otjerani iz države, na biroe, štrajkove glađu i život nedostojan čovjeka, a posebno oni koji su gladni znanja i časti, više ne finansiraju nepravdu plaćajući državi kao i ovi prvi. 

Ako stremimo vrijednostima evropske porodice država, zašto ne stremimo i društvenim pravilima koja tamo vladaju – naprimjer besplatnom znanju i besplatnoj pravednosti?

Tajkunska buržoazija

Dakle, različitim tretmanom različitih kategorija ljudi, proizvoda i usluga, podstiče se društvena pravednost, inaugurira odgovorna regulacija društvenih odnosa, te šalje poruka o odgovornom regulatoru, odnosno državi. Socijalne razlike u našoj zemlji su prevelike i dalje rastu, a porezna politika odbija koristiti alate koji bi pomogli u njihovom prevladavanju, što je jedan od ultimativnih ciljeva svakog stabilnog i pravednog društva. 

Nemam ništa protiv da pošteno zarađeno bogatstvo donese svakojake blagodeti njegovom vlasniku, jer je to njegovo pravo i sloboda, zagarantirana i Božijim i svjetovnim zakonom, ali je jednako i sveta i svjetovna obaveza da oni koji imaju više, zajednici daju više, na primjer, dajući više poreza.

Ova odluka je dio normativne ekonomije, u kojoj je važno šta društvo i njegova vladajuća elita vide kao ideal, kakvu zajednicu grade za svoje potomke. 

U normativnoj ekonomiji nema ispravnog ili pogrešnog argumenta. Znam za slučajeve da tajkunska buržoazija svojoj djeci kupuje luksuzne automobile izbjegavajući platiti porez, tako što lažiraju status ratnog vojnog invalida ili ga "kupuju" na crnom tržištu od onih koji su prisiljeni prodavati svoju žrtvu i svoje dostojanstvo upravo onima koji su ih do takvog dna doveli. 

Umjesto toga, želim živjeti i djecu dizati u državi gdje je to nemoguće uraditi i gdje će tajkuni, ukoliko baš moraju, voziti, oblačiti ili se kititi (israf haram) perjem na koje će platiti mnogo veći porez od onog na "obične" i ogromnoj većini populacije jedino dostupne proizvode. 

Ako su napredne države dokazale da je PDV regresivan, to jeste više opterećuje one koji imaju manje primanja to jeste siromašniji sloj stanovništva, potrebno je aplicirati diferencirane porezne stope. 

Nužno je razumjeti da nije isto biti bogat i siromašan kada je plaćanje poreza u pitanju. Potrošačka korpa onih koji imaju manje treba biti opterećena manje i kada je PDV u pitanju. PDV je nepravedan porez ukoliko ga plaća onaj ko nema dovoljno da izdržava porodicu, kada plaća knjige, obrazovanje, zdravlje, hranu, vodu. 

Ono što je od generacijskog razvojnog značaja ne smije biti površno i periferno tretirano, a država ne smije biti sebična kada je znanje, zdravlje i sigurnost u pitanju. Zato porez na knjige, na lijekove i hranu mora biti šansa za prosperitet, a ne razlog propadanja.