Subota, 3. februar : Korak, dva, tri
Dva dana nakon operacije. To je specifičan dan u mom životu. Kad smo Dajana i ja imali probleme s ovim što je iza mene, tada subotom nije bilo dijalize pa smo ovaj dan zvali „naša subotica“.
Soba u Kliničkom centru u Grenoblu, intenzivna njega, svi kablovi i žice koje postoje u Francuskoj nakačeni su na mene. Čudan je osjećaj i još ne mogu da shvatim da sam zdrav čovjek. Osjećanja su mi podijeljena. Ležim.
Onda se otvaraju vrata i ulazi jedna dama, po uniformi kao da nije medicinsko osoblje. Predstavlja se, kaže da je kineziolog. Rekla mi je i ime, ali moj francuski je tako loš da ni ime ne mogu prepoznati. Da me bace u Bangladeš, ja bih komunicirao, ali na francuskom... Kaže mi da će me dići iz kreveta. Gledamo se... ja mislim da je neko od nas dvoje poludio. Stavlja mi pojas oko stomaka. Skeptičan sam. Polako idemo i prvi put stajem na noge. Korak, dva, tri. Onda me polako spuštaju u fotelju. Sav svijet je u tom trenutku moj.
Nedjelja, 4. februar : Komad mesa
Nema one moje dame, ali dolazi medicinska sestra koja mi pomaže da ustanem. Pomalo i šetam.
Ova je nedjelja posebna. Nakon skoro godinu mogu dobiti normalan obrok. Počinjem jesti! Od aprila prošle godine jedem neku neslanu, bljutavu vodu, koja, kao, glumi supu. Danas dobivam meso. Komad mesa! Ne mogu vjerovati. Nisam ga morao ni jesti, dovoljno mi je bilo da smijem. Zdrav sam čovjek, smijem jesti, a da ne mislim ni na šta.
Ponedjeljak, 5. februar : Kreatinin 80!
Sve je znatno bolje! U sobu dolaze ljekari da mi saopće rezultate nalaza. Kreatinin mi je 80. Prema francuskim mjerilima, normalno je od 57 do 104. Ja sam primljen sa 1.200. Nakon dijalize kreatinin mi je znao biti 700. A sad ovakvi nalazi!
I ljekari su zadovoljni. Svi su dobri, zlatni. Nisam imao takvu sliku o Francuzima, koji su puni empatije, razumijevanja, ne kriju osjećanja. Ljekari su fascinirani mojim stanjem. U tom trenutku imao sam bolji kreatinin od Nećka, mog prijatelja, donora, koji mi je darovao bubreg.
Utorak, 6. februar: Ja bih hodao i šetao
I dalje žice i dalje kablovi. Priznajem, pomalo sam već nestrpljiv. Ja bih hodao, šetao, makar i po sobi.
Jutros razgovaram s Dajanom, baš je dobro raspoložena. Pitam je i zašto? Čini mi se da je sve popustilo i da daje prostora i sreći.
No, predosjećaj je odličan, sjajan. Dolaze ljekari i najavljuju da će mi danas skinuti kateter iz vrata. Na pragu sam izlaska iz bolnice.
Nisam ni mislio na bol, ništa osjetio nisam. Jedan od sretnijih dana u mom životu.
Srijeda, 7. februar : Izlazak iz bolnice
Nagovijestili su mi da će danas izvaditi još jedan kateter. Spominje se sve češće izlazak iz bolnice. Negdje između redova priča se i o odlasku u Sarajevu. To je meni nestvarno. Ovdje sam već 40 dana i sve mi se čini i moguće i nemoguće.
Rana je zora i skidaju taj kateter. Uhvatila me sestra na foru i izvuče kateter. To je znak da mogu razmišljati o izlasku iz bolnice.
Nakon silnih muka, izlazim! U hotelu sam. Žao mi je što bar djelimično ne mogu opisati tu sreću. Naredne sedmice mogu kući. Pa ima li igdje na svijetu ljepših vijesti?
Četvrtak, 8. februar : Specijalno iznenađenje
Irma i Admir, koordinatori Otvorene mreže, napravili veliko iznenađenje.
Jednom sam maštao da ću, kad sve ovo prođe, napraviti sebi ručak – dva jaja i grah!
Eto moga iznenađenja. To su mi priredili njih dvoje.
Irma mi, kao uz put, kaže da bih u Sarajevu, ako sve kontrole prođu dobro, mogao biti u srijedu, dan ranije nego što smo planirali.
Sve zavisi od ponedjeljka, imam još jedan kateter, koji moram izvaditi.
Petak, 9. februar : Prva kontrola
Jutros je prva od svih kontrola koje moram proći. Mnogo sam uzbuđen. Znam da se ništa ne može više loše desiti, ali uvijek postoji malo sumnje.
Dogovorili smo se da pođemo oko 7.30 sati, meni se čini da nisam ni spavao. Od 6 sam budan!
Nalaze vadim oko 8, pa čekamo. Ima puno pacijenata, ležeći prvi pa mi koji smo već izašli iz bolnice. Čekamo, čekamo, meni se čini previše. Gledam otvorenje Olimpijskih igara u Pjongčangu. Malo dosađujem i Irmi, pitam je ima li šta novo.
Čim sam prestao misliti na nalaze, stiže njen poziv, a zatim i poruka – moji nalazi. Kreatinin 88!
Ljudi moji, konačno idem kući. Konačno vidjeti svoje dijete!
