Prema realnim ekonomskim parametrima, cijeli region zapadnog Balkana ni za 30 godina ne može ući u Evropsku uniju. Nivo siromaštva ovog dijela Evrope je toliko nizak da šest balkanskih država naprosto ne bi preživjelo ulazak u EU.

Alida Vračić iz NVO ''Populari'' govori o tom, ali i političkim i - posebno - mentalnim pretpostavkama uspješne integracije regiona u EU.

Ideja Fikreta Čauševića

Ako je suditi po ekonomskim trendovima, regionu zapadnog Balkana (WB) trebalo bi barem 30 godina da dostigne stepen razvijenosti EU. Šta bi, realno, trebalo uraditi da WB napravi ekonomski iskorak? Postoji ideja koju već godinama zagovara i prof. dr. Fikret Čaušević o investicijskom fondu EU za WB. Ne čini se realnom ta ideja?

- Projekcije koje spominjete dio su analize svjetske banke, koja približavanje tzv. konvergencije naših zemalja s ekonomijama EU gleda kroz stopu rasta u regionu.

BDP po stanovniku na zapadnom Balkanu je ispod 30 posto prosjeka u razvijenim zemljama EU i otprilike na nivou polovine BDP istočnoevropskih zemalja koje su se EU pridružile u periodu 2004. - 2007. godina. Drugim riječima, da bismo se ekonomski približili EU, prosječna godišnja stopa rasta BDP ne bi smjela biti manja od 6 posto.

Međutim, kako sada stoje stvari, prognoze su da će prosjek rasta zapadnog Balkana biti u najboljem slučaju oko 4 posto godišnje (ako se ljudi prestanu iseljavati i ako se postignu rezultati u provođenju reformi), što još nije dovoljno. Ukoliko ostanemo na trenutnom nivou rasta, trebat će nam mnogo više od 30 godina.

Dakle, prvi pravi iskorak je osigurati privredni rast, privući investicije, osigurati da napredne tehnologije dođu do zemalja regiona i investirati u znanje i inovacije.

Istovremeno, ideje poput one dr. Čauševića, iako vrlo prepoznate i diskutirane van granica BiH, nisu dovoljno ni razmatrane u BiH. Ono što on predlaže su fleksibilnije finansijske strukture, koje će biti orijentirane na rast tzv. eurobalkanskih obveznica. Zamišljene su kao nova vrsta finansijskog instrumenta, koji bi direktno utjecao na ekonomski rast i nivo povezanosti u regionu, s pretpostavkom veće ukupne zaposlenosti. Ideja je vjerovatnije mnogo realnija od trenutnih ekonomskih politika u regionu koje se svode na izvoz nezaposlenosti u Njemačku, Austriju, Sloveniju...

Možda ipak ima nade za neki veći ekonomski angažman EU na WB, s obzirom na novu strategiju Evropske komisije za WB. Ima li naznaka da bi se to moglo desiti?

- U svojoj novoj strategiji EU prepoznaje neke elemente na koje se ukazivalo ranije, a najprije su vezani za vladavinu prava i slobode. Strategija prvi put spominje termin “zarobljene države”, misleći pri tome na apsolutnu dominaciju političkih elita nad svim procesima unutar društva.

Najavljuju se i novi mehanizmi izvještavanja koji bi trebali osigurati transparentniji prikaz (ne)rada institucija. S druge strane, dokumenti kao ovaj ne adresiraju potrebe građana koji se i materijalno (finansijski) osjećaju vrlo nemoćno. Neophodno je da EU ponudi konkretan razvojni kapital i razvojnu pomoć na skali na kojoj do sada to nije učinjeno.

Milijarda eura

- O koliko novca godišnje govorimo? IPA II za WB (i Tursku) za ovu godinu je 1,07 milijardi eura.

- IPA II je dio novca koji zemlje u regionu, uključujući i BiH, moraju biti u stanju „apsorbirati“, što je u slučaju BiH teže nego što bi trebalo.

Sjećamo se da je BiH 2013. ostala bez više desetina miliona eura predpristupne pomoći zbog neujednačenih političkih stavova s jedne strane i insistiranja EU na provođenju presude Sejdić - Finci, što je prilično jedinstven slučaj.

Međutim, mnogo veći iznosi novca i potencijalno mnogo značajniji su strukturalni fondovi o kojima se, nažalost, malo priča, a preduvjet za njih je članstvo u EU. Najbolji primjer u susjedstvu je Hrvatska, koja je ulaskom u EU otvorila finansijske mogućnosti kroz instrumente kohezijske politike. Od 2014. do 2020. godine Republika Hrvatska ima na raspolaganju 8,396 milijardi eura za postizanje ciljeva kohezijske politike, što je vrlo ozbiljan novac koji može itekako promijeniti socioekonomsku sliku zemlje.

Iako stručnjaci koji poznaju ekonomsku situaciju u regionu, poput dr. Reljića (SWP) iz Brisela, već neko vrijeme vrlo jasno zagovaraju da EU otvori pristup strukturalnim fondovima, zemljama nečlanicama, jer bi oni zaista mogli osigurati privredni rast, čini se da ne postoji spremnost Evropske unije da se ovo pitanje ozbiljnije razmatra. U svakom slučaju, to bi bio korak u pravom smjeru.

- Komesar Johanes Han (Johannes Hahn) stalno ističe da je, kada je WB u pitanju, pred EU izazov hoće li izvoziti stabilnost ili uvoziti nestabilnost. Koliko je taj te stav da je u strateškom interesu EU njen sigurnosni, pa i politički interes da Balkan napreduje ka članstvu u Uniju potencijal za neko značajnije ulaganje Unije u Balkan?

- Ima tu i nefer postupanja prema regionu. Politička nestabilnost uvijek je jedna od osnovnih pretpostavki za pažnju EU prema regionu. Ustvari, stabilnost je toliko dugo na prvom mjestu da su, nažalost, zanemareni drugi aspekti napredovanja zemalja regiona ka EU, uključujući demokratske vrijednosti, stanje u medijima i ekonomiju.

S druge strane, potrebno je osvrnuti se i na trenutno stanje unutar zemalja članica.

Nedavni izborni rezultati u Italiji, stanje u Mađarskoj, Češkoj, ulazak stranaka ekstremno desne orijentacije u vlade nekih od ključnih zemalja bitne su promjene koje potresaju Uniju.

Dosadašnja praksa je pokazala da EU nije dobra u multi taskingu (rješavanju više pitanja u isto vrijeme) te nije realistično očekivati veći angažman EU u odnosu na prethodni period, što nije neophodno loše.

Zemlje regiona će morati pronaći snagu i pamet napraviti veliki dio posla same. Sa strateški jasnim ciljevima gdje vidimo svoju budućnost za 10 godina, bit će jasnije i gdje precizno trebamo pomoć EU I kako je želimo iskoristiti.

Može bolje

- Nezavisno od realnosti, šta bi EU zaista mogla ekonomski bolje uraditi na WB? Njihove procedure, naprimjer, za dodjelu sredstava iz IPA II fondova su bolno spore i još bolnije komplicirane. Prođu godine i godine od momenta kada se neko obrati EU za dodjelu novca do IPA II do momenta kada on stvarno i "legne" na račun.

- Tačno je da su EU procedure komplicirane i vrlo često zahtjevne ne samo za nas nego i za EU birokrate. S druge strane, procedure su osmišljene da paralelno grade i kapacitete unutar država u smislu administracije i obrade grantova.

S druge strane, EU je apsolutno u poziciji da otvori ekonomske prilike koristeći raspoložive instrumente i znanja.

Jedan od načina bio bi dati prioritet kreativnim industrijama koje predstavljaju široku ekonomsku prednost.

Prema izvještaju Evropskog parlamenta za politiku EU iz 2016. godine, kulturne i kreativne industrije postali su motor velikog kapaciteta za ekonomski rast, što predstavlja 11,2 posto svih privatnih preduzeća i 7,5 posto svih zaposlenih.

EU treba da promiče finansijsku pomoć za industrije koje ne zavise od trenutne političke, društvene situacije - turizam, energetski projekti...

EU, također, može olakšati uvođenje i usvajanje novih tehnologija u region. Inovacije, tehnologija i novi poslovni model mogu unaprijediti ekosisteme za razvoj novih preduzeća. Također, može omogućiti pristup nebankarskim finansijskim institucijama (NFSI), za poslovne kredite i obrtna sredstva i time smanjiti finansijski jaz između malih i srednjih preduzeća.

Sve to mi moramo tražiti od EU na vrlo jasan i fokusiran način, uključujući i asistenciju kod primjene tih modela, umjesto što se gubimo u pričama koje nam ne koriste.

Koje su promjene koje se na WB trebaju desiti da bi i ekonomija procvjetala? Političke? Ili mentalitetske?

- Prva i osnovna promjena je da promijenimo vlastitu priču. Mnogo je vremena prošlo od devedesetih i argumenti da mi ništa ne možemo sami, da nam neko nešto duguje i da neko drugi treba za nas napraviti sve, uključujući i osiguravanje puta ka EU je prosto patetična i nekonstruktivna.

Lideri zemalja u regionu svakako moraju osigurati političku stabilnost koja je pretpostavka za sve, ali politička situacija nije jedina odrednica.

Javnost mora biti uključena u procese i rasprave o socioekonomskim prilikama. Ekonomska slika zemalja u regionu ne može se bazirati na pretpostavci da će se ekonomija sama od sebe “magično” oporaviti.

Kreatori ekonomskih politika moraju biti do kraja iskreni o razmjerima problema s kojima se suočavamo umjesto da se pretvaraju da se radi o prolaznim teškoćama.

Ne postoje ozbiljne rasprave niti analize koje bi uputile na potencijalna rješenje i alternativne instrumente koji bi se mogli iskoristiti.

U suštini, sve dok nemamo ni viziju naše ekonomske budućnosti, nećemo napraviti pretpostavke za brži rast. Vratit ću se na početak priče. S trenutnim tempom i privrednim rastom, trebat će nam decenije da dostignemo standard EU. Imamo li vremena toliko čekati?