Prava je šteta voziti se između Stoca i Ljubinja a ne svratiti u selo Bančiće. Nekada, u bivšoj Jugoslaviji, novinari, putopisci, historičari i ini od pisane riječi od Triglava pa do Đevđelije svraćali su u nadaleko poznate Bančiće i zapisivali.
Vatra na ognjištu
Tako je ostalo zapisano da je ovo mjestašce selo stogodišnjaka, jer je u njemu odvajkada bilo najviše ljudi koji dožive tu dob. Danas o tome svjedoče njihovi grobovi.
Reporteri “Dnevnog avaza” posjetili su ovo selo. Sve je isto kao i prije četiri godine, kad je naša ekipa, također, bila ovdje - Neđeljko i Vasiljka Janjić, najstariji mještani, još su tu.
Doduše, Neđeljko je malo obolio. “Muči me kamen u bubregu”, govori nam s vrata. U kući, vatra u ognjištu.
Vasiljka sad nikako ne čuje, s njom se umiju sporazumjeti samo nevjesta, koja se brine o njima, i Neđeljko.
- Još smo na nogama. Znam ja kad ste vi prošli put bili, išao sam s vama do zelenog duba - sjeća se ovaj starac od, službeno, 92 godine, a neslužbeno i stariji.
Zeleni dub je mjesto koje je dobilo ime po vječito zelenom hrastu. Mještani vjeruju da je pod njegovom krošnjom spavao Sveti Sava pa je zbog toga vječito zelen.
- Nema ovoj Bosni spasa bez jakog sela. Odoše svi, ode omladina. Gledam ja televiziju, vidim koliko je sati. Prije smo svi živjeli od duhana, stoke... Danas nema ko raditi. A i klima se promijenila, sve je to do ljudi - govori Neđeljko.
