U nastavku intervjua vođenog u septembru 2000. godine u KPZ-u Zenica, novinarima „Slobodne Dalmacije” Edin Garaplija, bivši pripadnik AID-a koji je bio osuđen na 13 godina zatvora zbog otmice i pokušaja ubistva člana zloglasne parapolicijske jedinice „Ševe” Nedžada Herende, pojasnio je kako je dobio odbranu.

Sudska farsa

Jeste li uspjeli angažirati odvjetnika?

- Odvjetnika Fahriju Karkina poslali su mi ovi iz AID-a, preko moje majke, da mu dam punomoć. Svojoj supruzi sam rekao da provjeri direktno kod Mašića, kojemu sam vjerovao jer je on od početka bio upoznat sa svime i imao je direktnu vezu s Ademovićem. Mašić joj je potvrdio da je Karkin njihov čovjek, da nas nitko ne može obraniti te da nitko ne može zastupati našu obranu kao Karkin. On je, dakle, kao AID-ov čovjek određen da nas brani.

No, i prije nego što su njega poslali, Ademović nas je posredno upozoravao na to da smo dužni braniti se šutnjom, u skladu sa Zakonom o AID-u, a poslije su i preko naših obitelji stizala identična upozorenja.

Karkin je to samo dodatno potvrđivao, inzistirao na tome da se branimo šutnjom, što je poslije iskoristio da u svojoj nazovi obrani svali krivnju na nas, a istodobno skloni, odnosno sakrije pravu istinu o „Ševama“.

Kako je tekao cijeli proces?

- To suđenje je bilo farsa. Od početka je sve bilo namješteno. Do u detalja sve je bilo unaprijed konstruirano, još od samih predistražnih radnji. Ništa nisu prepuštali slučaju, pa tako ni izbor suca. Naime, predsjednik Vijeća, sudac Amir Jaganjac vrhunski je obavio svoj posao.

Primjerice, iako je sam Herenda u svom iskazu pred Vijećem rekao da je bio pripadnik „Ševa“, da su prilikom uhićenja kod njega nađene diplomatske putovnice i tako dalje, nijednog trenutka sudac Jaganjac nije postavio pitanje tko je zapravo Herenda. Čak sam ja u jednome trenutku u svoju obranu indirektno pokušao uključiti Herendin kriminogeni dosje. Međutim, sudac Jaganjac doslovno je rekao: Mi ne sudimo Herendi, mi sudimo Vama!

I, na koliko ste osuđeni?

- Osuđen sam na pet godina za navodnu Herendinu otmicu, plus još devet jer su mi "zakačili" pokušaj njegove likvidacije, odnosno četrnaest godina ukupno. No, ujedinjenjem te kazne sudac Jaganjac je, kako je rekao, imajući u vidu moj besprijekorni dosje i prijašnje aktivnosti, ujedinio kaznu na trinaest godina zatvora. Znači, pomilovao me je jednu godinu. Ne znam je li za to imao odobrenje svojih nalogodavaca.

Vaši kolege, na koliko su oni osuđeni?

- Sa mnom su osuđeni dvojica mojih kolega. Ostali nisu procesuirani jer je procjena vodećih ljudi AID-a bila da ih ne treba dirati jer na suđenju neće biti tako čvrsti kao mi, te da bi mogli nešto kazati što ne bi smjeli. Haris Pezo je osuđen na sedam, a Refik Muran na pet godina zatvora. Kaznu je odležao i sada je pušten na slobodu.

Je li u međuvremenu bilo pokušaja da Vas se smakne?

- Ja sam još, nadam se ne zadugo, na izdržavanju kazne. I sada je malo preuranjeno govoriti o takvim pokušajima. Ne treba neke stvari ni prejudicirati, a čovjek je siguran onoliko koliko se sam zaštiti. A ja sam, vjerujem, sposoban sam sebe zaštititi – izjavio je Garaplija novinarima „Slobodne Dalmacije” 2000. godine.

Karkin je AID-ov čovjek 

Na osnovi čega tvrdite da je Fahrija Karkin AID-ov čovjek?

U našem slučaju je bjelodano da je radio za AID i u potpunosti skrivao zločine „Ševa“. Nama, kao svojim klijentima, nije ništa pomogao, već nas je gurao dublje u jamu.

Od samog početka našega procesa od AID-a je primao nagrade. Sastanci su bili u Olovu. Tada je Hamdo, brat tužitelja Sulje Babića, bio direktor hotela „Terminal“ u Olovu. Karkin se tu sastajao s ljudima iz AID-a i sve je bilo pod njihovom kontrolom – tvrdio je Garaplija u intervjuu za „Slobodnu Dalmaciju”.

(Sutra: Bakir Izetbegović nam je obećao aboliciju)