Na današnji dan prije 25 godine poginuli su Boško Brkić i Admira Ismić.

Priča o Bošku i Admiri, priča je o Sarajevu i ljubavi ispred zastava. Upoznali su se u godini "sarajevske Olimpijade" kada je nešto posebno cvjetalo u ovom gradu.

Zajedno su proveli devet godina. To što je Boško bio Srbin, a Admira Bošnjakinja nije predstavljalo prepreku ni njima ni njihovim roditeljima. Kada je počeo rat 1992. godine, Boškovi roditelji otišli su iz Sarajeva. Majka Rada molila ga je da krene s njom, ali on nije želio ostaviti svoju Admiru. Vjerovali su da će se rat brzo završiti i da će dobro pobijediti.

Nažalost, nisu dočekali kraj.

U maju 1993. godine između Vojske RS i Armije RBiH dogovoreno je da će ovaj par biti pušten na drugu stranu, odnosno da će moći preko Vrbanja mosta preći na Grbavicu.

Admirina majka Nejra je plakala, a otac Zijo nije htio da govori jer se nije slagao s tim da krenu. Ali, Admira nije željela da ostavi Boška. Krenuli su 18. maja 1993. godine.

Američki reporter Kurt Šork, koji je svijetu prenio priču o njihovoj tragičnoj ljubavi, 1993. godine za "Reuters" je napisao da su se zvaničnici obje strane složili da ih puste da pređu liniju razgraničenja.

Snajperski hitac pogodio je prvo Boška, koji je odmah izdahnuo. Drugi metak je pogodio Admiru koja je, iako smrtno ranjena, smogla snage da dopuže do svog Boška, zagrlila ga je i izdahnula. Njihova slika obišla je svijet, a CNN ih je nazvao sarajevskim Romeom i Julijom. Njihova zagrljena tijela sa ulice su sklonjena tek osmi dan

Danas je Čedomir Jovanović, lider Liberalno-demokratske partije Srbije (LDP), na svom Facebook profilu objavio vrlo potresan status povodom godišnjice smrti Boška Brkića i Admire Ismić.

- Bez njih bi Verona nestala u prosjeku copy/paste sredina - trg, crkva, toranj, balkon i kameni zidovi. Romeo i Julija su je učinili gradom vječne ljubavi, posebnom, drugačijom od svih. Iako fikcija sa beskraj imena, likova i sudbina, od Dantea do Šekspira, samo je rasla potreba tog dalekog svijeta za idealom ljubavi, većem i od samog života.

Prošli su vijekovi, noseći sa sobom sve osim naše želje da uprkos svemu volimo i budemo voljeni "do posljednjeg daha". Danas, ostavljeni ili neostvareni, svakako zombirani načinom na koji živimo, po 25. put tupo trošimo ovaj 18. maj koji su nam za sobom, na Vrbanja mostu u Sarajevu, ostavili Boško i Admira.

I Dante i Šekspir bi svog Romea i Juliju vratili u fioku pred scenom koju su svojim životima ispisali Boško Srbin i Admira Bošnjakinja. Na korak od slobode, zaustavljeni pucnjima u leđa, zajedno odavde do vječnosti, on prvi pogođen i ubijen na mjestu, ona teško ranjena, ali još toliko živa da dopuzi do njega i posljednji put ga zagrli.

Sarajevo nikad neće biti Verona, njegovi ratovi nikad neprijateljstva dvije porodice, Boško Romeo, a Admira Julija... a mi ljudi koji razumiju da ljubav veću od života moraš čuvati... i od smrti i od zaborava... ako sumnjate, pitajte bilo koga u Veroni zašto je cijeli svijet baš nju stavio na tron vječne ljubavi.

I shvatite da zbog toga što to pitamo nismo ljudi, da zbog toga živimo u rovovima, da zbog toga nemamo ni mira ni sreće. Ništa bez ljubavi i sve za ljubav... to su nam ostavili Boško i Admira... samo je to život -napisao je Jovanović na Facebooku.