Ibrahim ef. Halilović, muftija banjalučki, svojom hrabrošću i krajiškom odvažnošću bodrio je preostale banjalučke muslimane za sve ove godine agresije. Zahvaljujući takvom njegovom držanju, na čemu mu je Rijaset odao posebno priznanje, u Banjoj Luci je ostalo još oko tri hiljade Bošnjaka.
Ovo je bio uvod u intervju koji je za “Dnevni avaz” 8. februara 1996. godine dao rahmetli Ibrahim efendija Halilović, muftija banjalučki, koji je u najtežim danima agresije na BiH ostao uz svoj narod u Banjoj Luci.
Ni harem nije ostao
Gotovo da nema novinskog teksta u kojem se ne podsjeća kako je rahmetli muftija Halilović i nakon brojnih ratnih tortura kojima je bio izložen odbio otići iz Banje Luke, a supruzi Emini poručio: “Ti, Emina, vidi šta ćeš. Volja ti ići, volja ti ostati. Ali ja, dok god ovdje ima i jedan musliman, moram biti u Banjoj Luci”. I ostao je. Cijeli rat.
Rođen je 24. juna 1940. u Brnjiku kod Tuzle. Bio je viši imam i profesor arapskog jezika i literature kad je promoviran za muftiju banjalučkog u vrijeme kad su u Bosni i Hercegovini bila samo četvorica muftija. Hadži Ibrahim ef. Halilović bio je muftija Bosanske krajine i Banje Luke kao njenog središta od 1989. do 1998. godine.
Cijeli svoj radni vijek je službovao u Banjoj Luci, a Ferhadija mu je bila prva i posljednja džamija u kojoj je predvodio džemat od 1967. godine do njenog rušenja.
Umro je 20. jula 1998. u 52 godini.
Dvije godine prije u intervjuu za „Dnevni avaz” Ibrahim ef. Halilović otkrio je kada mu je bilo najteže u Banjoj Luci.
- U posljednje četiri godine mi smo u ovom gradu prolazili kroz veoma tešku situaciju. Bilo nam je veoma teško, ali danas smo ponosni na sebe što smo opstali i ostali u ovom gradu, na ovim prostorima. Nama je bilo najteže, a i meni osobno 1993. godine. Te godine, u periodu od 9. aprila pa do 9. septembra, srušeno je i zapaljeno svih 16 džamija u našem gradu. To je povijesni rekord u rušilaštvu i vandalizmu. Ono što je nastajalo kroz pet vijekova, srušeno je od dinskih dušmana, od zlotvora za pet mjeseci – svjedočio je za naš list muftija banjalučki u februaru 1998. godine.
Da li Vam je iko iskazao žaljenje zbog toga?
- Niko, baš niko. Ni Pravoslavna crkva. Jedino je u medijima bila izjava gradonačelnika Radića, koji je rekao da to nisu učinili Srbi, već muslimani da bi privukli pažnju stranih medija. Tako, po njima, ispade da smo mi srušili svoje džamije.
Mi smo tražili da nam se dozvoli da bar ogradimo prostore na kojim su bile džamije. To nisu dozvolili. Evo vidite, na mjestu gdje je bila Ferhadija džamija nema ništa što bi podsjećalo da je ona tu stajala. Sada je to običan plato, komad ledine. Kada su je porušili i kasnije dok su ravnali buldožerima, nisu dali nikome da priđe. Tada nismo mogli klanjati džumu. Odmah siđu s tih buldožera i počnu nas rastjerivati. Ni harem nije ostao, dok je onaj gdje je bila Arnaudija ostao. One džamije koje su zapalili imaju samo dijelove zidova koji svjedoče da su tu bile džamije. Jedino je munara džamije u Vrbanji ostala uspravno, zahvaljujući tome što je građena od jakog armiranog betona, mada su za njeno miniranje dovezli specijalni eksploziv iz Beograda, nisu je uspjeli potpuno uništiti - rekao je muftija Halilović koji, nažalost, nije dočekao da ugleda sjaj kojim je prije dvije godine ponovno zasjala njegova Ferhadija džamija.
Molitve za mir 1992.
Imate li Vi kao muftija i, inače, Islamska zajednica Banje Luke kontakte s drugim vjerskim zajednicama?
- Mi smo u januaru 1992. godine imali zajedničke molitve za mir. U katoličkoj katedrali 1. januara, u džamiji 3. i u pravoslavnoj crkvi 6. januara. Zatim smo imali četiri apela za mir: 4. aprila, 6. juna, 4. septembra i 23. decembra 1992. godine. Tada sam imao posljednji susret s episkopom banjalučkim. Od tada s Pravoslavnom crkvom nema nikakvih kontakata, mada sam ja poslije toga poslao čestitku za pravoslavni Božić, ali oni nisu uzvratili. I na tome je ostalo. S Katoličkom crkvom je sasvim drugačije. Imamo kontakte, posjećujemo se i međusobno razmjenjujemo blagdanske čestitke.
I kako ste u takvim uslovima uspjeli održati kontinuitet džemata, bez džamije, u torturama, u kojim su bili preostali muslimani?
- Kontinuitet džemata nismo prekidali. Nismo htjeli dopustiti da se to prekine u ovom gradu. Ni po kakvu cijenu. Ferhad-pašina džamija je srušena u gluho doba noći 7. maja 1993. u 3.05, a istovremeno i Arnaudija džamija. Mi smo nakon jednog dana i noći od tog rušenja, već 8. maja u subotu klanjali ikindiju-namaz upravo u ovim prostorima, u ovoj kući. Bojali smo se da će nam i ona biti srušena, ali hvala Bogu nije, niti će, ako Bog da, biti. Od tada za sve te dane, mjesece i godine, pa do danas, mada je narod sve više odlazio, mi smo uspjeli održavati džemat. Ja se nadam da će se ti naši mili i dragi koji su otišli ipak vratiti. U to ne treba sumnjati.
Šta je to što vas je snažilo?
- Sabur. Međutim, mi nismo nosili sabur, strpljivost i izdržljivost, već je to nosilo nas. To je bila naša jahalica koja nas je nosila. U nama je bilo puno snage da se odupremo sili izvana, jer da smo bili prazni, bez duhovne snage, nas bi do jednoga nestalo.
Prošlo je vrijeme da mi idemo četveronoške, ali još nije vrijeme da se o svemu govori. Biće vremena za to - izjavio je za „Dnevni avaz” rahmetli muftija Halilović u februaru 1996. godine.
Govorili su nam: "Vi ste nepostojeći
Govoreći o tome kako su se u to vrijeme, netom nakon uspostave mira koji je u BiH donio Dejtonski sporazum, lokalne vlasti odnosile prema Islamskoj zajednici u Banjoj Luci, tadašnji muftija je to opisao ovako:
- Prema njihovom ustavu mi ne postojimo, odnosno sve druge vjerske zajednice osim pravoslavne, koja je po tom ustavu "državna". Nemamo pravo na zdravstveno osiguranje. Kažu: "Vi ste nepostojeći". Kako to, kada smo mi ovdje na ovim prostorima već 500 godina?
Okrivljavali su me što ne uspostavim kontakte s nekim Abdićevim velikokladuškim muftijom. Kako? Pa, tamo nikada nije bilo muftijstvo, i da jeste, to nije pod mojom jurisdikcijom, već pod Muftijstvom bihaćkim. A tamo u Bihaću ima muftija Hasan ef. Makić.
