Kristina Ljevak je novinarka, urednica, aktivistica, autorica bloga „Sitan vez“. Piše o ljudskim pravima, kulturi, umjetnosti, bavi se promocijom savremene vizuelne umjetnosti. Sve to, danas i ovdje, gdje se za kulturu iz godine u godinu izdvaja sve manje, zvuči kao borba s vjetrenjačama. No, Ljevak ne odustaje, čak i kada radi nekoliko poslova istovremeno, tvrdi, ima sve smisla 

1. 

Kažu neki da ste žena koja je pratila svoje snove i uspješno ih ostvarila. Šta biste Vi rekli?

- Ja bih se naslonila na onu mudrost iz popularne psihologije koja glasi pazi šta želiš. Nedavno sam pisala o tome kako bi sve bilo bolje da sam umjesto na razgovor za prvi ozbiljni novinarski posao produžila ka Mostarskom raskršću, pa onda dalje ka moru. Ali nije ni Ahmet Šabo poslušao da treba loviti ribu.

2.

Šta ste sanjali da ćete biti kad porastete?

- Devon King, vlasnica radiostanice na kojoj je Džek Kilijan (Jack Killian) vodio emisiju „Poziv u ponoć“. Ili „barem“ Džek Kilijan.

3.

Novinarka ste, urednica, aktivistica, autorica bloga... Šta Vam sve to treba?

- I predsjednica Udruženja za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono :-). I ja se svakog dana to pitam. A onda, kad me popusti malodušje, pogledam gdje smo bili prije 10 godina, a gdje smo danas i znam da vrijedi.

4.

Šta danas u ovakvoj BiH, u okruženju u kojem živimo, znači biti žena?

- Imamo različite vrste žena. U najkraćem, imamo privilegirane, potpuno nesvjesne vlastitih privilegija, deprivilegirane, koje se s vlastitom pozicijom nose kako znaju i umiju i djelimično privilegirane, kojima ja pripadam i koja sam vrlo svjesna vlastitih pozicija. S tih pozicija pokušavam pomoći deprivilegiranim i nastojim da ne prezirem one koje su nesvjesne privilegija. Ono što je zajedničko svim „kategorijama“ je žongliranje između očekivanja koja imamo od sebe i onoga što nam je društvo nametnulo. Lakše mi je definirati scenografiju u životu bh. žene. A to je, čini mi se, rov.

5.

Jeste li ikad u životu poželjeli biti muškarac?

- Šta će ženi mojih gabarita da bude muško :-) A sumnjam da bilo kojoj treba.

6.

Ima li istine u onoj parafraziranoj da je „žena ženi vuk“?

- Ne. I nikada neću pristati na to. Čak i kada se desi naznaka vučijeg ponašanja i to je posljedica perpetuiranja patrijarhalnih obrazaca. Nisu žene krive. Kriv je patrijarhat.

7.

Šta je to ženska solidarnost?

- Prema meni, osnovna obaveza žene. Jer jedino tako možemo kroz onaj prethodno spomenuti rov. Čuda može stvarati udružena ženska snaga. I treba na to stalno podsjećati.

8.

Jedna ste od rijetkih Bosanki i Hercegovki koja je napustila komforan posao u javnom servisu i otisnula se među slobodnjake. Žalite li zbog te odluke?

- To je jedna od najboljih i najbolnijih odluka koju sam u životu donijela. Iskustvo rada u velikom sistemu bilo je dragocjeno, kao što su i cjeloživotna prijateljstva koja sam tamo stekla. Ostaje mi samo žal zbog nedostajućih resursa. Nadam se da će moje kolege i kolegice jednog dana raditi u uvjetima koje zaslužuju.

9.

Šta je danas umjetnost u BiH?

- Ono najbolje što Bosna i Hercegovina ima. Knjiga „Kad sam bio hodža“ Damira Ovčine, film „Muškarci ne plaču“ Alena Drljevića ili izložbe „Prodavnica praznina“ Jusufa Hadžifejzovića, neka su od umjetničkih djela koja su neuporedivo bolja od države u kojoj su nastala.

Ovo je valjda jedno od posljednjih mjesta na svijetu gdje se u vrhunskoj vizuelnoj umjetnosti može uživati besplatno. Žao mi je što se ta privilegija češće ne koristi.

10.

Može li se danas u BiH živjeti od umjetnosti i kako?

- Moje i privatno i profesionalno okruženje čine likovni umjetnici/e i književnici/e. Ako se neko od njih i usudio živjeti samo od umjetnosti, onda to podrazumijeva nomadstvo po umjetničkim rezidencijama da bi se nekako kraj s krajem sastavio. Nerijetko je umjetnička pozicija ponižavajuća i divim im se na entuzijazmu za koji uvijek kažem kako je potrošna kategorija.

11.

Kad ste posljednji put bili na godišnjem odmoru?

- Ako ne računam američku jednoipomjesečnu turneju koja je realizirana zahvaljujući mojim prijateljima, a na kojoj sam također radila, na pravom odmoru sam posljednji put bila prije više od deset godina. Nadam se da ću uz pomoć psihoterapije izaći iz pozicije Alije Sirotanovića kojem samo treba veća lopata.

12.

Kome se posebno divite, koga posebno poštujete?

- Najiskrenije se divim roditeljima djece s poteškoćama u razvoju. Način njihove borbe bez sistematske podrške vrijedan je divljenja, a izostanak podrške vrijedan svakog prezira.

13.

Kakvo obrazovanje danas dobivaju mlađe generacije?

- To je rijetka tema koja me pretjerano ne dotiče. Završila sam sve školske i visokoškolske obaveze kao dio duga prema porodici. A tokom školovanja skupila pozamašan arsenal trauma i kolekciju rupa u obrazovanju. Oni koji su poveli ratove imali su doktorske titule. To i dalje ne znači da odobravam javašluk onih koji su prvi mentori/ce najmlađim. Ali se nerijetko više znanja sakupi u izaponoćnim razgovorima u odabranom društvu nego na visokoškolskim ustanovama na kojima su nacija i religija ispred edukacije.

14.

Jeste li ikad pomišljali na odlazak iz BiH, iz Sarajeva?

- Ovih dana da. Ranije nisam. Mada znam da je i ovo razmišljanje sada samo izraz nemoći pred okolnostima na čije promjene ne mogu utjecati. Imala sam ozbiljne prilike da odem i ostajala sam vjerujući da nigdje ne mogu biti sretnija. Sad bih dodala ni nesretnija. Moja ljubav prema Sarajevu je patološkog karaktera.

Šta Vam najviše nedostaje u Sarajevu?

- Mnogo sam s mamom putovala prije rata. Znala je da tako dobivam trajni kapital. I gdje god bismo išle, ja bih se radovala povratku kući. Sarajevska Željeznička stanica na tim povracima bila mi je najljepše mjesto na svijetu. Danas mi, kad se vraćam, nedostaje spoznaja da sam stigla kući. A najviše mi nedostaju oni/e koji su iz Sarajeva otišli i koji na svakom povratku u nove domovine nakon odmora u koferima odnesu i dio mene.

16.

Kad biste birali između dobre knjige i dobrog filma, šta biste izabrali i zašto?

- Ako nije tokom Sarajevo Film festivala, onda knjigu. Tako je bilo oduvijek. Dobra književnost je ljekovita. Ne kažem da film nije, ali ja kao antidepresiv koristim knjigu.

17.

Ko je junak Vašeg djetinjstva?

- Moj deda koji me je naučio da je poštenje osnovni preduvjet za miran san.

18.

Šta u BiH znači tolerancija?

- U BiH uz toleranciju uvijek ide „ali“. Najčešće je nema. Ne toleriramo tuđe izbore ni navike. Ksenofobični smo i to ne priznajemo. Treba nam jedno veliko provjetravanje. E, o tome bi bilo važno da se uči u školi, ne znam nikoga kome su integrali zatrebali.

19.

Zašto je feminizam kod nas (a i malo šire) ponekad i razlog za podsmijeh?

- Zato što je, između ostalog, feminizam „opasnost“ za postojeći heteropatrijarhalni poredak. Zato što ga izjednačavaju sa navikama, a ne stavovima i borbom za jednakopravnost. „Feministkinja je nedepilirana žena koja se nešto buni“. Da nije bilo feminizma, vjerovatno ja danas ne bih odgovarala na vaša pitanja. Ne bismo imale povoda ni prostora. Feminizam nas uči da poštujemo izbore, a pravo na izbor također ugrožava patrijarhat i njegovog brata kapitalizam. Smiju mu se jer je to, nadam se, posljednji odbrambeni mehanizam prije kapitulacije koju će morati priznati pred generacijom feministkinja i feminista koji/e sada stasavaju i koji/e će dovršiti davno započete borbe.

20.

Kad biste uhvatili zlatnu ribicu, koje bi Vam želje trebala ispuniti?

- Osim zdravlja i mira u svijetu, da mi malo bude svejedno. Da poravnim, što bi naš narod rekao. I da sam uvijek u društvu onih koji vole svirati i pjevati Miše Kovača pjesme!