O slučaju „Ugljen” u nastavku ekskluzivnog intervjua za „Dane” od 1. decembra 2000. godine, Bakir Alispahić, bivši ministar policije RBiH, je ispričao: 

Niko nije pritekao

- Nedugo poslije slučaja Herenda, nepuna tri mjeseca kasnije, biva ubijen rahmetli Nedžad Ugljen. I to u vrijeme kada se nalazio na dužnosti pomoćnika direktora AID-a.

Znam da je, prije nego što je umoren, molio mnoge svoje radne kolege i prijatelje da mu pomognu jer je osjećao, ili imao određene sumnje, možda i saznanja, da je u životnoj opasnosti. Zna to, uostalom, i javnost - o tome se nakon Ugljenove smrti u više navrata pisalo po štampi.

Molio je za pomoć i razumijevanje mnoge, usmeno i pismeno, ali su svi, izgleda, ostajali gluhi i slijepi. I meni je neke stvari govorio - doduše telefonom, jer sam se u to vrijeme nalazio službeno u Njemačkoj.

Izvršioci ovog ubistva pobrinuli su se, naravno, da medije napune raznim informacijama kako bi slučaj izgledao što komplikovaniji. Što se mene tiče, ni kad sam čuo vijest, niti dan-danas, ne mogu vjerovati da mu na njegove vapaje niko nije pritekao, da mu niko od kolega i saradnika nije htio, želio, mogao pružiti ruku, čak niti makar formalno ponuditi zaštitu.

Osobno sam bezbroj puta razmišljao šta bi se desilo da sam kojim slučajem u to vrijeme bio u prilici da se vratim iz Njemačke i pokušam ga barem umiriti, ublažiti paniku koja ga je hvatala. Danas mi je žao što to nisam, ma po koju cijenu, i ostvario. Utoliko i sam osjećam krivnju.

Gnusne insinuacije

A šta bi se desilo, šta bi se moglo promijeniti? Ko zna, sve je u Božijim rukama: možda bi Nećko danas bio živ - i ko zna o čemu sve svjedočio!? - a možda, opet, ni ja sada ne bih mogao o ovome išta kazivati.

Mnogima bi to, vjerujem, pasalo da nas ni jednog ne bude, u paketu, što, naravno, ne znači da ja nemam i iskrenih prijatelja ili ljudi koji me vole. Jedan od njih je, svakako, bio i rahmetli Nećko.

Gnusne su stoga insinuacije koje pokušavaju plasirati (zašto li!?) neki ili, rekao bih, određeni ljudi, kako smo Nedžad i ja bili u lošim odnosima. Nevjerovatno. A imali smo, znaju to dobro, u najmanju ruku iskrene i korektne međusobne relacije. Šta to pak nekome treba, vjerovatno bi se dalo diskutovati, pa i dokučiti.

Za otkrivanje ubice bio je dovoljan rok od tri mjeseca 

- Moje je mišljenje (a na osnovu nekih pisanih materijala i izjava "upletenih" pojedinaca, ujedno i moje procjene) da su ova dva slučaja, Herenda i Ugljen, neodvojiva. Doduše, zasad bi to mogli potvrditi samo izvršioci kad se već o tome nisu pobrinuli istražitelji i tužioci.

Tačno je da sam ja, nakon što je ubijen Ugljen, ustvrdio kako je za istražni postupak i definitivno otkrivanje ubice dovoljan rok od tri mjeseca. I danas tako mislim i ne govorim to kao diletant. Ma šta o meni mislili, ja sam i profesionalac sa zavidnim radnim iskustvom. Uostalom, nisam ni u cvijetu mladosti, a u ovom sam poslu gotovo čitav svoj radni vijek.

Drugo je, međutim, pitanje što u nas mnogi ne rade ono za šta su plaćeni. Po tom modelu, nisu evo bile dovoljne ni tri godine, a ne tri mjeseca, ne samo da se stavi tačka na slučaj već da se, haman, ne krene s mrtve tačke - govorio je Alispahić prije 18 godina.

Ne treba ni podsjećati da od Ugljenovog ubistva već prolaze 22 godine, a istraga ni do danas nije krenula s mrtve tačke.

Nekome odgovara ili zaborav ili haos i nesigurnost

- Prema tome, budući da o ovim događajima jedan dio javnosti, osobito pod utjecajem pisanja nekih medija, zlonamjerno konstruiše razne teze, smatram da bi nadležne institucije - MUP, pravosuđe, međunarodna zajednica - koje su direktno odgovorne što se neriješeni slučajevi samo gomilaju, morale napokon okončati istrage i ponuditi rezultate - slučaj Ugljen, ali i Leutar i slično. Naravno, osim ukoliko nekome odgovara da mnoge stvari pod djelovanjem faktora vrijeme, jednostavno izblijede i počnu padati u zaborav ili pak da doprinesu stvaranju slike o općem haosu i nesigurnosti u državi – izjavio je Alispahić 2000. godine.

(Nastavak feljtona donosimo u ponedjeljak)