Život je ono što nam se stvarno dešava dok mi pravimo planove. I Dejtonski sporazum je napravljen kao mirovni i povrh svega - “privremeni”, da ne kažem - prolazni plan, pa se i Bosni od tada događaju mnoge druge stvari. Jedno su dejtonski ideali, a drugo bosanska java iz dva entitetska dijela.

Nasreću, ne bude uvijek sve gore u odnosu na naše planove. Ponešto bude “odjednom” bolje, kao da je kosmičkim davanjem povedeno u pravom smjeru.

Dejtonski krešendo

Nije to ni ono - ići samo u crkvu, džamiju ili neki drugi hram, računajući na boljitak. Jer, ko god misli da će samo “odlaskom u crkvu od njega postati kršćanin, to je isto što i povjerovati da ćete boravkom u garaži postati automobil”, rekao je Gerison Kejlor (Garrisom Kaillor), američki autor i tzv. opservacioni komičar - onaj koji ismijava ljude da bi bili bolji.

Prisjetio sam se toga kad je američki državni sekretar Majk Pompeo (Mike) predstavio godišnji izvještaj o stanju religijskih sloboda u više od 200 zemalja svijeta. Mnogima je u Bosni i Hercegovini i njenoj (geostrateškoj) periferiji lahnulo što zapadni Balkan u tom izvještaju nije spomenut uz najneuralgičnije tačke Mijanmar, Pakistan, Bliski istok. Izgleda da su Balkanci, kao i ostatak Evrope, sve manje inertni u svom vjerovanju.

Neću ovdje o opravdanim američkim primjedbama i vrednovanju balkanskih zemalja, jer Amerikanci, kao i sav civilizirani svijet, religiju smatraju temeljnim ljudskim pravom. Čak se i u dejtonski rogobatnoj državi BiH mnogo šta otkravilo.

Bez obzira je li hercegovački vladika Grigorije s političkim predumišljajem spremljen u evropski egzil ili je to stvar spontanog plana, njegove riječi o imperativu dijaloga među religijama u BiH još imaju eho u Vašingtonu. Još preciznije, Bosanci su upućeni jedni na druge, nevažno jesu li pravoslavci, katolici, muslimani, Jevreji ili ostali!

Bog jedan zna, ali možda je to taj kosmički “plan” po kome će, konačno, ljudi iz religije ispravno govoriti o vjeri.

Duhovno odmrzavanje

No, valjalo bi još poraditi na toj “novoj” bosanskoj spiritualnosti. Da se sveštenstvo ne miješa u politiku, kako političari ne bi zloupotrebljavali religiju; prečesto smo svjedoci i bizarno spakovanih izbornih tirada!

Naravno, u Vašingtonu se nije zaboravilo ni obećanje reisa ef. Kavazovića da se Islamska zajednica BiH neće (više) miješati u izbore. Ona najbolja američka politika i dalje ruši zidove poput Berlinskog kao nekad bez ijednog ispaljenog metka. I, dakako, na Balkanu nastavlja biti angažirana na tome.

Kako je to naveo i šef Stejt departmenta Pompeo, dva su ključna prioriteta (i ove) Trampove (Trump) administracije - borba s nasilnim ekstremizmom i poboljšanje ekonomije. To se ostvaruje uz uvećanje - ne redukciju religijskih sloboda, u okviru dijaloga, a ne dogmatskog religijskog monologa. To, dakle, ostaje dvosmjerna ulica.

U svemu bar donekle leži i odgovor hoće li se Amerikanci više angažirati u BiH kako bi se otkravilo i popravilo zamrznuto dejtonsko stanje? Hoće, ali ne preko gradnje dodatnih vojnih baza na Balkanu. Jer, ako ćemo pravo - ni oni najavljeni ruski “humanitarni” centri nisu pravi.

Džaba Dodiku “dogovor” s Putinom oko izgradnje nekog arhitektonski sigurno veleljepnog pravoslavnog hrama u Banjoj Luci! Ruski predsjednik s Erdoanom (Recep Tayyip Erdogan) gura samo svoj ruski prioritet - polaganje cijevi za “Turski tok” plinovoda prema Evropi.

I Pompeo je objasnio zašto je Amerikancima važna ova 2018. godina. U simboličkoj ravni, već je 20 godina od usvajanja Zakona o vjerskim slobodama u američkom Kongresu (iz 1998.); i drugo, 70 je godina od UN Deklaracije o ljudskim pravima. Nije nevažno da je BiH dio svjetske zajednice kojoj je stalo do toga, uključujući i vjerske slobode.

O tome će 25. i 26. jula Pompeo u Vašingtonu razgovarati s liderima iz cijelog svijeta. Baš me interesira koga će Amerikanci pozvati iz BiH na taj, kažu, “historijski” samit.

Zato ih je korisno podsjetiti na važnost prisustva istinskih vjernika, a ne samo onih u religijskim odorama ili bh. nacionalnim uniformama. U konačnici bi to trebao biti ljudski, pa time i moralni skup, da bi se pariralo onima koji religiju koriste i u političke svrhe.

- Bog nema religiju, upozorio nas je Mahatma Gandi (Gandhi). Jer, “kad činim dobro, ja se osjećam dobro, a kad činim loše – osjećam se loše: To je moja religija”, objasnio je i slavni američki predsjednik Abraham Linkon (Lincoln). Amin!