Čekanje se isplatilo, kaže prof. dr. Senahid Halilović, nakon što je drugo izdanje Pravopisa bosanskoga jezika ugledalo svjetlo dana, što je bio dovoljan povod za intervju s ovim istaknutim bh. lingvistom, redovnim profesorom Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
- Čekanje se uvijek isplati. I ovo je. Knjige ove vrste ne izlaze suviše često, nismo od onih zrelih kulturnih sredina, u kojima se svako malo prinavljaju ovakve knjige, u kojima postoje izdavači koji, ako treba, prodaju slikovnice i od njih ulažu u naučnu i stručnu literaturu. Ovdje nemamo izdavače koji će pitati autore ima li šta novo; sad izdavaču treba donijeti novac da ti objavi knjigu. Tako je proteklo 20-ak godina a da se nije javio izdavač zainteresiran za drugo izdanje Pravopisa. U međuvremenu smo zasnovali Slavistički komitet i, pored dvadesetak drugih, objavili i ovu knjigu - objašnjava profesor na početku našeg razgovora.
Imali smo priliku pratiti šta je neprihvaćeno u Pravopisu
Ipak, između 1996. i ove godine Vi ste neumorno radili. Niste baš čekali?
- Bio sam dvojako obavezan da se zanimam za to šta se događa s Pravopisom koji smo ponudili 1996. u prvom izdanju, da pratim sudbinu kandidiranih rješenja, u kojoj su mjeri prihvaćena u svakodnevnici, u pisanoj praksi izvornih govornika bosanskog jezika, u raznim stilovima, od raznih autora, u više generacija. Ne samo šta se događa u osnovnoj, srednjoj školi, na fakultetima. Zanimala nas je i norma i praksa u printanim medijima, naučnim studijama, u administrativnom stilu, zakonodavstvu. Imali smo priliku pratiti kako se odvija prihvaćanje pravopisne norme, ustanoviti šta ostaje neprihvaćeno.
Je li moguće, profesore, porediti politički, društveni, socijalni, sociološki kontekst u kojem su nastajala dva izdanja Pravopisa?
- To su dva prilično različita konteksta. Prvo je nastalo devedesetih, tokom ratnih godina, godina agresije, opsade. Tada je u „Preporodu“, u Bošnjačkoj zajednici kulture, ustanovljena Pravopisna komisija. Interes za pravopisnu problematiku ispoljio se tada samo u jednoj takvoj jednonacionalnoj sredini, u zatvorenom Sarajevu, bez kontakta s ostatkom BiH i sa širom stručnom javnosti.
Koliko je ta činjenica da je Komisija bila jednonacionalna, da se radilo tokom i nešto malo nakon rata, utjecalo na konačan sadržaj prvog izdanja?
- Pravopisna komisija odredila je okvir unutar kojeg sam se ja mogao kretati. Bio sam pred izborom: da li da se prihvatim izrade Pravopisa, ili da to ne činim u takvom okruženju – bili smo izolirana zajednica, unutar opsjednutog grada, sveopće blokade. Opredijelio sam se da ispunim tu zadaću i zahvalan sam svim članovima Komisije za pomoć koju su mi pružili u tim nehumanim uvjetima. Rekoh, okvir je bio zadat. Mogao sam uzeti ili ostaviti. Kao što reče Meša, ne možemo odmah načiniti drugi korak. Znao sam da će doći „ljepše stoljeće“ i da ćemo u normalnijoj atmosferi otići korak dalje.
Je li u konačnici ispunjena Vaša želja za drugim korakom?
- Apsolutno! Ovaj drugi korak jeste to moje aktuelno izjašnjenje. Ovo su knjige koje dopuštaju da se o pojedinim rješenjima dogovaramo. Ima pravopisa koji kažu da se vlastita imena pišu malim slovom. Mi smo tada glasali u vezi s nekim pojedinostima. Zato odluke te vrste, koliko god bile utemeljene, jesu samo kandidiranje norme, a život pokaže koja forma živi i šta ima smisla zadržati u novom izdanju.
Ne obraćam pažnju na minornu skupinu koja vjeruje da je čuvar nacionalnog identiteta
No, konstanta je ipak, bez obzira govorimo li o postratnom ili novom izdanju, ta uporna zloupotreba jezika, brutalni napadi na bosanski jezik, političko negiranje bosanskog jezika. Negira li se negacijom jezika država, nacija, ili samo napadači zbog dnevne politike pokušavaju biti pametni?
- Odgovor struke bio bi ovaj: iza svakog osporavanja, omalovažavanja, nijekanja nečijeg jezika, pisma, stoji nešto ozbiljnije. Stoje negativni stavovi prema nosiocima tog drugačijeg jezika, standarda, pisma. I zato je ovo o čemu pitate i društveni problem i pokazatelj loših odnosa u društvu, neprihvatljivih tendencija, nastojanja. Ako ne želite u svom susjedstvu, u blizini, imati drugog ili drugačijeg, onda vi u mirno doba mirnodopskim sredstvima činite ono što se nije uspjelo obaviti u ratnim vremenima. I dalje su ta nastojanja na sceni, pod krinkom struke.
Ko, s druge strane, brani bosanski jezik?
- Ja u taj prvi red ne bih stavio lingviste, one koje struka obavezuje da čine nešto u toj oblasti. Nipošto njih, oni su profesionalno pozvani da se time bave. Šta će drugo raditi, ako se neće baviti tim?! Za mene su najvažniji oni koji govore taj jezik. Jezik brane njegovi korisnici, svi koji o njemu stječu znanje, služe se njime u svakodnevnici, svi koji taj jezik osjećaju kao svoj. Posebno oni koji ne žive u BiH, ali maternji jezik prenose novoj generaciji. Oni su najbolja brana i promotori. I svi koji pišu, djeluju javno, ako se iole pridržavaju normi svoga jezika, oni su ti koji pronose i drže standardni jezik na životu. A osporavatelja je uvijek bilo, s tim se treba pomiriti.
Čak i sa kritikama koje nemaju veze s naukom i strukom? Naprimjer, da je novi Pravopis svojevrsno priznanje poraza, da su poraženi svi koji su se duže od 20 godina borili za promociju bosanskog standarda... Tako piše jedna prilično rigidna redakcija.
- Nisam čitalac ni tiražnijih novina, a kamoli onih koje su, zapravo, stranački bilteni. No, poznati su mi ti pogledi. Na to gledam kao na prateću, u našoj sredini nezaobilaznu pojavu blaćenja svega, i ljudi i djela. Namjesto da su fokusirani na kritiku djela, eventualno konstruktivnu, takvi se krugovi često okomljuju na autora. To ne bih komentirao, nedostojno je. To je minorna skupina u odnosu na one koji su pristali uz nova rješenja. Ogroman je broj onih koji pozdravljaju otvorenost novog izdanja Pravopisa. Zato ne obraćam pažnju na tu skupinu koja, eto, vjeruje da je ona čuvar nacionalnog identiteta.
No, čini se da iza tog stranačkog biltena stoji vrhuška jedne stranke, pa onda ti napadi postaju politički problem.
- Slavistički komitet je za ovu knjigu dobio novčanu potporu resornog federalnog ministarstva; Pravopis su preporučili i Ministarstvo civilnih poslova, i resorno kantonalno ministarstvo. Ipak imate i taj glas koji se usprotivio. Kad se pogledaju imena i sadržaj, ima tu svašta, ali ne bih se time previše bavio. Mene veseli ova knjiga, ne dopuštam da mi nevažan neko pomuti radost.