Evo me ponovo u Trebinju. Dženaza je rođaku, ali i prilika za susret s rodbinom i prijateljima. Ostajem dva-tri dana, dovoljno da iznova proživim mnoge nezaboravne događaje i situacije iz vremena prije, ali i poslije agresije.

Bio je novembar 1991. godine, granate ubijaju i s mora i s kopna

- Imate li linije za Dubrovnik – telefonom sam proteklog vikenda pitala službenika na Autobuskoj stanici u Trebinju u namjeri da ostatak odmora provedem u tom gradu.

- A što ne bismo imali – odgovara mi kao iz topa glas s druge strane žice, saopćavajući   da autobusi u ovu turističku metropolu iz Trebinja voze svakim danom u 7.40 i deset sati.

Drčan glas službenika vrati mi sjećanje na novembar 1991. godine, kada sam posljednji put iz ovog grada autobusom putovala negdje. A kao jučer da je bilo.   

Na stanici u Mokrim Dolovima tek šestero putnika vadi karte na liniji za Sarajevo. Poznati  fratar sa sarajevskom adresom, četvero studenata koji su se nakon praznovanja povodom Dana Republike kod roditelja u Trebinju vraćali svom sarajevskom studentskom životu i ja.

Dok čekamo polazak autobusa, opterećeni prisustvom pedesetak polupijanih rezervista JNA upravo pristiglih s dubrovačkog ratišta, povremeno, kao da smo stari znanci,  razmjenjujemo pokoji nemušt pogled. Šutimo. Znamo da Dubrovnik gori, da ga granate ubijaju i s mora i s kopna. Žao nam, ali...

- Hajde pazari, stari, samo što nije džaba - prilazi fratru alkoholom zaljuljani rezervista, noseći u rukama umjetničku sliku s teškim zlatastim okvirom.

On ga gleda, tiho govoreći da mu slika ne treba. Osjećam, rekao bi mu nešto, ali se suzdržava.

Pijani rezervista s ratnim plijenom iz dubrovačkih kuća

Za nekih stotinu, ne znam više da li hiljada ili miliona tadašnjih para, ali znam da je i to bilo dodžaba, nudi nam televizore, tepihe, jorgane, pegle, tanjire i raznu drugu robu. Ne reagiramo.  

Dok se udaljava, psovkama ispraća naše odbijanje „jeftinog pazara“. Duša se steže, znamo, sve je pokradeno u kućama mještana Konavala, Kupara, Srebrenog…

- Dubrovnik je naš - podvriskuje jedan gurajući nam u ruke flašu s rakijom i tražeći da nazdravimo s njim.

Odbijamo. Grč, ali i strah steže mi utrobu. Naš autobus kasni, njihov, zahvaljujemo Bogu, već stiže. Skupa s ratnim plijenom odoše prema Nikšiću.

Prošlo je od tada nešto manje od 27 godina. Za to vrijeme, u Dubrovnik sam dolazila bezbroj puta, ali autobusom koji kreće sa stanice u Trebinju nisam nikad.  

Nije mi se dalo ni ovog puta. Premda je Autobuska stanica u ovom gradu promijenila i lokaciju i izgled i s nje se već odavno uspostavile mnoge ratom prekinute autobuske linije i veze, pa i one s Dubrovnikom, na preporuku trebinjskih prijatelja, ipak, odlučih da putujem taksijem. Brže se stigne.

- Imate li navigaciju, evo adrese na koju me trebate odvesti – govorim mladom taksisti.

Kaže mi da se ne brinem, on je skoro svakodnevno u Dubrovniku, zna svaki pedalj grada.  Dok se vozimo, razgovaramo o svakodnevnim životnim problemima.  

Ugodan razgovor ne želim prekidati pitanjima o odnosima između Trebinja i Dubrovnika, o tome kako su se pomirila ova dva grada i je li pomirba posljedica protoka vremena ili ljudskih napora za ponovnu uspostavu dobrih komšijskih odnosa.  

Zašto kvariti atmosferu, razmišljam, kad ovaj mladić očigledno nema nikakve veze s vremenom u kojem su odavno već eutanazirani političko-jeneaovski kreteni pokušavali od Dubrovnika napraviti svoju nacionalističku jazbinu.

- Dobar dan. Izvolite dokumente... Hvala lijepa, sretan put - svjedočim dvominutnoj  konverzaciji između službenika na graničnom prijelazu Brgat i taksiste Trebinjca.

Pravac željena adresa.

Slike od prije 27 godina ostavljam historijskom pamćenju

Uz pozdrav i ponudu da ga, ako šta zatreba, slobodno kontaktiram, taksista se vraća u Trebinje (po sljedeću turu, naravno), a ja, zadivljena slikom grada pred sobom, u stvarnost  u kojoj slike od prije 27 godina ostavljam historijskom pamćenju, da bih bar na trenutak  uživala u ovim sadašnjim, mnogo ljepšim i privlačnijim.

Čini mi se, nikad Dubrovnik kao ovih dana nije izgledao poželjniji i ljepši. Tragovi vremena u kojem su budale poput Božidara Vučurevića i njihovi zločinački ideolozi sanjali da će svojim opancima gaziti po gospodskom Stradunu kao po svojoj seoskoj krčevini, davno su izbrisani.

Kao i svaka turistička metropola, grad živi „dva dana u jednom danu“. Kroz njega dnevno struje desetine hiljada turista iz raznih dijelova svijeta. Svi su dobrodošli osim onih što su ujesen 1991. pljačkom, granatama i paljevinama ubijali njegovo srce i dušu, obećavajući da će, nakon što ga sruše, napraviti „stariji i ljepši“ Dubrovnik.

Takvi, odavno već, ne trebaju nikome.

- Imamo ostrige, barbun, skušu na žaru, manistru - deklamira popis restoranske ponude ljubazna, mlada studentica, trenutno na radnom mjestu konobarice.

Od drugih, dok razgovaramo, možda može, ali od mene ne, sakriti tipičan trebinjski sleng. Kaže da već nekoliko godina, u sezoni, radi u istom restoranu. I ne samo ona. Sezonci iz Trebinja, iako je to samo desetak godina ranije bilo nezamislivo, već duže bez ikakvih problema ponovo rade diljem Dubrovačke rivijere.