“Lijevo Ćehotina, cestom uz nju prema Taslidži. Desno Drina, uz nju prema Dubrovniku. Najbliža mahala, Donja, iza nje Aladža pa Kaurska mahala… Ima osamn’est džamija i jedna pravoslavna crkva, na brdu iznad Careve mahale. Između dvije bistre rijeke, dženet na dunjaluku, Međurječje u narodu, a zvanično Begova mahala.”
(odlomak iz romana Huseinbeg)
Foča. Nedjelja. Vakat kad nije bilo mudro glasno pričati o vjeri i vlasti, a kad se o vremenu govorilo zbog pšenice u Vojvodini i turista na Jadranu.
Počinje Stara čaršija, kafana kod Ahmeta i sinova
Meni dvadeset godina, rahat od pameti, mlad i zaljubljen. Do pola noći ašikuješ, a drugu polu sa jaranima uz smijeh i pjesmu dočekaš sabah. Tako i te noći u Nokturnu, kultnoj kafani iznad Bunjišta, koju su iz ničega i bez Baba napravili braća Čauševići. Gazde otišle, mi ostali, kao hoćemo u KPD na čorbu, pa se tako i razilazili…
Sunce počelo pržiti. Hodam Gornjim Poljem, noga za nogom. Avlije širom otvorene, tranzistori na prozoru da i komšije čuju. Jutros bilo Selo-veselo, voditelj Muhamedbegov Enver, emisija se završila, kafa u šišu popržila, a ćilimi i kuća se zrače.
Počinje Stara čaršija, kafana kod Ahmeta i sinova. Ako nisi mimo naroda, ako hoćeš taze tračeve, tu se mora svratiti. Zato su tu sjedili oni što su još para od svog suneta imali, ali i oni što dinara nemaju pa čekaju ko će kahvu zvati.
Helem nejse, prvi sto za kojim se o poslu priča, širokim leđima zaklanja Paja, vaz vodi Šaja, do paralija su vazda sjedili šoumeni sa Pelom perjanicom i ostali koji će u povjerenju ispričati ko je koga sinoć pretukao, prevario ili povalio. Od Brajlovića iz mesare dođe pečeno meso, poneko naruči štok, al' po belaju nailaze hodže Čorbo i Alibašić i mudro se napraviše da ne vide alkohol. Iza efendija stupa Memen, koji nikad nijednu dženazu nije propustio. Okrenu se, pljunu prema kafani i nestade iza ćoška.
Iskoristim galamu i smijeh i nastavim Prijekom čaršijom.
Ispred Hana Belmondo, ko ne zna gdje će. Tu još samo dolaze vremešne kraljice noći, al' smjena završena. Sat-kula Mehmed-paše Kukavice, sa satnim mehanizmom darovanim od Dubrovačke republike. S obje strane pokockane ulice radnje: zlatar, limar, Jugoplastika, krojač po čijem imenu dobismo prvi brend farmerica Nik-Sok… pa čuvena Munirina kafa, pravljena od dodatka jednog zrna ljubavi prema komšiji zanatliji… Onda dvije brijačnice, u obje isto pitaju: “Kako ćeš?“, a šišaju po svom. Još dobro prođeš ako ti malo pepela padne sa Mujove vječne cigare u ustima ili ako te Mandžo skroz ne zaboravi u stalnom razgovoru s prolaznicima. Pijaca…
“Takvog šarenila i suprotnosti na svijetu nema. Ima jedan izraz, kako bi to Fočaci kazali, šareno ko Hajrića mačka…. “
(odlomak iz romana Drug Suljo)
Iz Granovskog sokaka izlazi centarfor Fure, sa njim vođa navijača Brale. Ko god od protivnika dođe prva je: “Nikad nam gori neće doći”. Jutros je gimnastika, pa stoni tenis, odbojka Maglić, a popodne fudbal Sutjeska. Tu je Miljan Miljanić zanat izučio od Rada Šobota, pravnog nasljednika Partizanske olimpijade. Pet u jednom, komedija i tragedija.