Od šake pa do lakta ruka mi nije više bila crna... počela je da crveni... počela je sepsirati... ljevuša... bila je promjera butine na nozi... ostatak... do ramena... i dalje bijedno mršav... i curila je k'o stara cisterna... krvi gotovo da nije ni bilo... curila je gustom bjelkastom tekućinom koja je bazdila na milju daljine... i curila je danonoćno...

Nemoj se derati 

Buraz je zamolio stražara da idem dr. Sadikoviću... ako je moguće... i poveo me je... samog... očima je pregledavao rupu na vanjskoj strani podlaktice......je*em ti mater... smrdljivu... je*em i ja tebi... uniformisanu... rekao je... mislio sam.. 

Zaustavljen sam kod česmi... negdje na pola puta do restorana... prozvan je Eso Sadiković... nekoliko glava je provirilo na prozoru desne strane zgrade... iz golubarnika... jedna je stršila više od drugih... nasmiješena i prijatna... povjerljiva... ona mi je gotovo trčeći i došla u susret... i još jedna... velika... najveća u logoru Omarska... upoznali smo se nabrzinu...

Eso... Drago... Prijedor... Ljubija... Rudnik... da... lijepo mjesto... bilo... da... nije bilo vremena... nismo ga imali... sjeo sam na rub pored česme... Eso je odvrnuo vodu... grmalj iza mene je jednom nogom zakoračio u korito... Eso je pored moje noge posložio instrumente za operativni zahvat... crvenu majicu kratkih rukava, kutiju šibica, žilet i k'o snijeg bijelu kuhinjsku salvetu...

Savjet... samo se nemoj derati... ako izgubiš svijest, ovaj čovjek će te držati... u roku od nekoliko narednih dana umrijet ćeš u mukama ako ja ne završim ono što moram... čudo je da si ikako i živ... umrijet ćemo sva trojica ako neko naiđe jer se „dovoditelj” odavno izgubio iz vidokruga ordinacije... ovo mi radimo na svoju ruku... tako izgleda... bez odobrenja... i moramo biti brzi...

Zabolio me udar vode u ranu... udarao je direktno u onu ružnu rupu... Eso mi je svojim rukama stisnuo moju odmah iznad zgloba i jednakim pritiskom i jednakom snagom klizio prema podlaktici... prštalo je na sve strane... krv, opet najmanje... ječao sam... k'o hajduk Stanko... ako je Stane ikada 'vako ječ'o... al' se nisam derao... to sam otjerao u pluća... i negdje između naših ušiju...

 Bilo mi je zlo

Onda je kresnuo jednu od šibica i lijepo spalio rubove žileta... dezinfekcija... nisam se usudio misliti o onom što slijedi... grmalj me je zagrlio svojim medvjeđim šapama i legao na mene... majicu nisam mogao da zagrizem...zbog izbijenih zuba... njom su mi prekrivena usta...

Eso je salvetu omotao oko kažiprsta i k'o burgijom ušao u ranu... do kraja... gledao sam... a i šta bi drugo... vrtio je lijevo i desno... naprijed i nazad... po mesu... po kostima... bilo mi je zlo... k'o nikad ranije... al' se nisam derao... izvana... iznutra sam gotovo umro... izvukao je dio mišića na izlaz rane... pun bijelih tačkica i odsjekao tanku šnjiticu... ustao sam... sa grmaljem na leđima... al' se nisam derao... ruku je još jednom 'ladio pod mlazom vode... skinuo mi je čarapu s desne noge... oprao je i zavio mi ranu...

Kad si unutra. ne skidaj ovo... kad si vani... skini... pusti nek' sunce odradi svoje... i dobar si, Drago... ti ćeš preživjeti... ako iko...

Počivaj u miru Božijem, LJUDINO!!!

 Večer sjećanja u Prijedoru 

Velikog čovjeka, vrsnog prijedorskog ljekara, dr. Esada Esu Sadikovića na današnji dan 1992. godine zločinci su iz logora Omarska odveli u smrt. Imao je 44 godine. U knjizi „Doktor Eso” rahmetli Vehid Gunić zapisao je:

- Kada su Doktora, 5. avgusta 1992., poveli iz logora Omarska, logoraši su zaplakali, zahvalni na svemu što je činio za njih spašavajući im živote tako što im je rane zašivao vlasima kose, a on im dobacio: „Šta cmizdrite!? Je... se!”

S grupom logoraša u noći sa 5. na 6. avgust likvidiran je nad jamom Hrastova glavica.

Večer sjećanja na dr. Esu Sadikovića će se održati večeras u 20 sati u gradskom pozorištu u Prijedoru.

 Noć u Trnopolju

Centar za mlade „Kvart“ Prijedor, u saradnji s Fondacijom za izgradnju kulture sjećanja iz Prijedora i „Friedrich Ebert“ fondacijom, i ove godine organizira „Noć u Trnopolju” na području nekadašnjeg logora Trnopolje u znak sjećanja na 5. avgust 1992. godine, kada je svjetska javnost saznala za postojanje prijedorskih logora.

Program počinje u 19.45 sati i obuhvatit će panele, debate, performans i obraćanje aktivista i aktivistkinja Udruženja „Sedra“, zajedničku večeru, promocije, radionice, projekcije filma, te prateće diskusije. Aktivisti i aktivistice će noć provesti pod otvorenim nebom u znak solidarnosti sa žrtvama.