Gabela je idilično selo u blizini Čapljine sa mnoštvom tragova burne prošlosti. Široj javnosti poznata je zbog svog graničnog položaja s Hrvatskom, a upućenijima u nogometna zbivanja bliska je zbog GOŠK-a, čiji stadion može primiti više gledalaca nego što ovo mjesto ima stanovnika.
No, starije generacije zasigurno se sjećaju svjetske senzacije koju je 1985. godine izazvao pokojni Roberto Salinas Prajs (Price) svojom tezom da se mitski grad Troja iz Homerovog djela „Ilijada“ ne nalazi na prostoru Male Azije, već baš na prostoru mletačke utvrde na istoku Gabele.
Odjeknulo svijetom
Tu svoju tezu ovaj meksički filolog i bogati hotelijer detaljno je i sa svojim argumentima opisao u knjizi „Homerova slijepa publika“.
Njegova teza zaista je odjeknula cijelim svijetom i izazvala neviđeni turistički bum. Te su godine, priča nam Dragan Bradvica, poznati turistički i ondašnji i sadašnji radnik, inače rođeni Gabeljanin, poznata novinarska pera objavila više od 300 tekstova. Praktično, govori nam, nije bilo dana da jedna TV ekipa ne dođe u Gabelu.
- Više od 25.000 turista došlo je tada da vidi Troju. Nikakvih uvjeta nismo imali, nosali smo led u kantama da rashladimo pića, a škola nam je poslije dala prostoriju koja je služila kao ured Turističkog društva. Moja supruga Grozdana bila je predsjednica društva, a ja sam pri tadašnjem Turističkom savezu bio voditelj za Gabelu. Zanimljivo je da su turisti tada išli u lokalnu poštu da im se udari pečat, kao dokaz da si bili u Gabeli - prisjeća se Bradvica.
S ovim sjajnim domaćinom koračali smo Starim gradom - Gabelskim gradom, proglašenim nacionalnim spomenikom BiH 2002. godine, i stazama kojima je neumorno hodio Prajs do smrti braneći svoju tezu o Troji u Gabeli.
Bračni par Bradvica sa Salinasom i njegovom suprugom bili su kućni prijatelji. Nažalost, kazuje nam on, Salinasa i njegovu tezu ondašnji su stručnjaci dočekali na nož.
- Bacali su drvlje i kamenje na njega i lansirali priču da je došao iz Meksika uzeti novce. No, on je bio izuzetno bogat čovjek. Pokojni Đuro Basler, veliki autoritet, rekao je da je on istraživao Gabelu i da tu ima samo poskoka i drače. No, nikad se to područje nije istraživalo. Salinas je bio spreman finansirati ekipu arheologa i vođa tima trebala je biti prof. Snježana Vasilj, ali tadašnje nadležne institucije nisu dozvoljavale finansiranje sa strane - objašnjava nam Bradvica.
Koliko su stručnjaci Salinasa potkopavali, svjedoče i pojedini novinski naslovi poput: „Roberto SOLInas Prajs“, a pod snažnim utjecajem medija, ali i onako, po hercegovački, i brojni Gabeljani rugali su se Meksikancu nazvavši ga Salko Prce.
No, Prajs je tvrdio da je, između ostalog, Gabela jedini lokalitet u svijetu čiji reljef u potpunosti odgovara Homerovom tekstu.
- Ilios i Troja su tu, govorio je Salinas, koji je i prije lansiranja svoje teze dolazio ovdje, još 1967. godine, i ohrabrivao nas da vršimo arheološka istraživanja - iznosi Bradvica.
Nažalost, rat je učinio svoje i Troja u Gabeli pala je u zaborav. Doduše, potvrđuje nam Bradvica, još se nađe grupa turista koji pohode Stari grad, najviše Slovenaca.
A i Stari grad skoro da je prekrila trava. Ipak, ulaz zidina još čuva i krasi mletački lav ili lav svetog Marka, jedinstven u BiH, koji svjedoči o kratkom periodu Mletačke republike na jugu naše zemlje. Ovu vrijednost Gabeljani čuvaju, jer, kako kaže Bradvica, preživjela je sva burna vremena.
Gabela je, zapravo, bila jedan od najvažnijih gradova donje Neretve, to je nekad bila luka, trgovački centar, čak je 300 dubrovačkih trgovaca tu je imalo svoje magacine. Njeno ime na italijanskom označava mjesto gdje se plaća carina i, praktično, bila je carinarnica na Neretvi.
Žila kucavica
Ova rijeka i za Gabeljane je bila žila kucavica. Danas se jedno od najljepših kupališta uz Neretvu krije u Gabeli i zove se Stipan. Kažu da je do 1965. godine, kada je sagrađena magistrala, neki Stipan prevozio u lađi Višićane i Gabeljane preko Neretve, jer je tada bilo zabranjeno korištenje željeznice, odnosno željezničkog mosta.
Ljudi su ga, pričaju nam na Stipanu, gdje se nalazi i fascinantni ugostiteljski objekt, u kojem je gazda Jozo „sve svojim rukama napravio“, pozivali s obala Neretve: „Eeeeej, Stipaneee“, nakon čega bi on zaplovio do njih i prebacio ih na drugu stranu rijeke. Gabela je, zapravo, objašnjavaju nam, pravi prirodni amfiteatar.
Iako je nekad imala najveći voćnjak breskve u Evropi, i danas je Gabela poznata po tom voću, pogotovo ranom, kao i povrću.
Fascinantan pogled
Na potpuno suprotnom kraju od Starog grada i „Salinas Prajsove Troje“ na velikom brijegu nalaze se katoličko groblje i Crkva svetog Stjepana. Tu je pokopan prvi mletački zapovjednik gabelske tvrđave Dominik Diedo. No, s tog brežuljka puca fascinantan pogled na dolinu Neretve, Metković i Vid u Hrvatskoj.
Da se ne zaboravi ideja
Na Stipanu svoj mali prodajni kutak ima i Grozdana, koja svojim kreativnim umijećem, reciklirajući sve što joj se nađe pod rukama, ne dozvoljava, kako kaže, da se zaboravi ideja da je Troja na ovim područjima.
- Onako kako su ovdje stoljećima ljudi živjeli u skladu s prirodom, tako i ja stvaram svoje proizvode, dajući im upotrebnu vrijednost. Spoj je to tradicionalnog s modernim - kaže nam Grozdana, koja od raznih materijala pravi unikatne ogrlice, cekere, prostirke, ali i pravi likere od višnje, mente i oraha.
Prajs počiva u Gabeli
Salinas Prajs umro je 2012. godine i posljednja želja mu je bila da njegov pepeo bude razasut po svetoj trojanskoj zemlji u Gabeli. To je učinjeno na intimnoj ceremoniji prije tri godine, baš kao i godinu ranije kada je umrla njegova supruga Marija Linda.
Salinas Prajs za života je napisao knjige „Homerova slijepa publika“ (1985. godine), „Atlas Homerove geografije“ (1992.) i „Homerski šapati“ (2006.).
Smrt ga je zatekla na završetku četvrte knjige.
