Danas je Dan općine Vareš. Tog 16. avgusta 1891. godine upaljena je Visoka peć u ovom gradu, od čega kreće razvijanje industrije u ovom kraju. Ali, nikako se to doba ne može uzeti kao početak, naprimjer, rudarstva. Počelo je to stoljećima prije, ali ostavimo to historičarima i naučnicima.
Kada je izabran za načelnika općine Vareš, Zdravko Marošević je 365 dana poslije izabran i za najboljeg načelnika u Evropi i u intervjuu za naš list tada je rekao: „Vratit ćemo život u ovaj grad kroz turizam.“
Turistički forumi
Nije to davno bilo, a obećanje Maroševića, koji nije političar nego menadžer i koji se ne bavi prebrojavanjem krvnih zrnaca nego zasuče rukave i radi, polako se obistinjuje.
Svi rade i svi su se okrenuli turizmu. Ima Vareš mnogo toga da se pohvali. Imaju uređenih 200 kilometara biciklističkih staza, uredno obilježenih. Zahvaljujući prirodnim ljepotama, geografskom položaju, ovaj gradić pedesetak kilometara od Sarajeva postaje primijećen na svjetskim turističkim forumima.
Pokazuju to iglice zabodene na kartu svijeta ispred restorana „Ribnjak“, gdje je dosjetljiva vlasnica Marinela Božić postavila kartu svijeta na koju turisti zabadaju iglice na državu iz koje dolaze.
- Samo da još poboljšamo tokom zime, i ovo bi bila idila. Vareš je jednako lijep cijele godine. Svako godišnje doba ovdje ima svoje čari – kaže Božić.
U vrijeme naše posjete, konobari polomiše noge od posla. Svježa pastrmka i tradicionalni bosanski specijaliteti, mamac su i za brojne domaće goste.
- Ovo je takvo mjesto gdje u bilo koje dana možete dovesti 15 prijatelja bez najave i da svi budu nahranjeni i zadovoljni – kaže Željka Petrović.
Pored restorana „Ribnjak“ put vodi do Oćevije. Tamo se održava Pekijada, jedinstvena manifestacija takmičarskog karaktera koja okupi majstore peke – sača, iz cijelog regiona, ali i svijeta.
Ipak su Oćeviju svjetski poznatom učinili živi nacionalni spomenici – kovači. Ali, kovači čiji se čekići pokreću snagom vode rijeke Oćevijice. Iako je blagdan Velika Gospa, Mijo Jozeljić, čiji su preci stoljećima kovali na ovaj način, otvara svoju kovačnicu i razgovara s našom ekipom.
Prvi put u pisanim izvorima Oćevija se spominje 1485. godine, a danas je to posljednje mjesto u Evropi gdje se i željezo kuje na tradicionalni predindustrijski način. U kovačnicama ili “majdanima”, kako ih ovdje zovu, željezo se topi i izrađuje na srednjovjekovni način, uz isključivu pomoć vodene energije.