Tetka Meleć-hanuma Kulenović, sestra moje majke, bila je prije svega nevjerovatno odana svim članovima porodice, vodila je brigu o svakome, niko nije mogao maturirati, diplomirati, a pogotovo doktorirati, što se počelo događati vrlo brzo nakon Drugog svjetskog rata, a da mu ona nije donijela neki značajan dar, od izuzetno lijepe, kvalitetne baklave do prstena ako se radilo o ženskoj djeci ili nekog drugog poklona značajne vrijednosti.

Prodrla i u zatvor

U tome nije bilo privilegija u smislu da su se djeca njenih sestara izdvajala od ostalih Filipovića. Svi su Filipovići tretirani jednako.

Druga njena osobina sastojala se u tome što niko od Filipovića nije bio bolestan ili ležao u bolnici, a da ga tetka Meleća nije posjetila donoseći mu svoje čuvene kompote.

Treća stvar koja je karakterizirala tetku Meleću bila je da, ako bi neko od Filipovića bio zatvoren ili mu se sudilo, nije to moglo proći bez nje.

Ona je, vjerujem, jedina žena i inače osoba u bivšoj Jugoslaviji koja je uspjela da dospije na Goli otok kako bi se uvjerila da je njen sestrić koji je bio tamo zatočen živ.

Sin moje tetke Izet-hanume Nedžad Aganović pričao mi je da je jednog dana, radeći na prenošenju kamenja jer se mučenje zatvorenika na tom otoku sastojalo u što besmislenijem radu, tj. do podne su prenosili kamen s jedne strane Otoka na drugu, a poslije podne vraćali taj kamen.

Jedno poslijepodne kad je nosio svoj teret, učinilo mu se da mu se prikazao lik njegove tetke, a onda je iza jedne stijene izašla tetka Meleć-hanuma i rekla: „Živ si, hvala Bogu. Mogu Izi reći da si živ i zdrav. Čuvaj se.“ I tutnula mu je u ruke smotak s nešto para i nestala kako se i pojavila.

Da ovo nije nikakva fantazija potvrđuju i dva druga slučaja kada je tetka Meleća uspjela da prodre u zatvor da bi vidjela svoju sestričnu Vasvu, poznatog sarajevskog advokata i prvu muslimanku koja je postala doktor prava. Bila je zatvorena jer je branila neke muslimanske političare i svoga brata Mahmuta. Vasva je autoru pričala kako je bila zgranuta kad je vidjela tetku Meleću u zatvoru.

Valterov kurir

Njen treći pokušaj da prodre u zabranjeni prostor desio se na zatvorskom odjeljenju bolnice u Sarajevu gdje je ležao isti onaj Nedžad kojeg je posjetila na Golom otoku, ali je prilikom tog pokušaja bila uhvaćena i pretučena od stražara, tako da je danima stavljala obloge.

Upornost i odanost te žene nije imala granicu. Njena sestra Ćamila hanuma Gradaščević je za nju rekla: „Sarajevo je viranija, a moja Melka kevčija jer svako jutro obiđe sve Filipoviće u Sarajevu.“ Tetka Meleća je tako bila jedan od najaktivnijih saradnika svoga rođaka, inžinjera Ibrahima Filipovića, koji je bio glavni saradnik čuvenog organizatora ilegalnog pokreta „Valter“.

Ona je bila Ibrahimov i „Valterov“ kurir koji je sigurno prenosio poštu, a njena kuća je bila skladište raznih stvari namijenjenih za partizanski pokret, od oružja do sanitetskog i drugog materijala. No, ona nije stala samo na tome da pomaže partizane nego je, kako se zna, njena kuća bila utočište za mlade muslimane koji su upravo u njenoj kući bili uhapšeni, jer ih je izdao jedan od uhapšenih, a dvojica od njih četvorice su bila osuđena na smrt, dok je tetka Meleća protestirala zašto diraju tu finu djecu koja su pravi muslimani i drže namaz, ne propuštaju vakat i da je to sramota da se tako fina mladež proganja.

Posljedica takve njene djelatnosti odrazila se na njenog sina Nedžada, tada studenta mašinstva u Ljubljani, kojeg je nakon hapšenja policija progonila i hapsila svakom mogućom prilikom vršeći pritisak na njega, tako da je bio primoran da emigrira u Švedsku.

Kad je pisac pitao tetku Meleću zašto ona pjeva pjesmu o Glamoču, ona je rekla da zna i druge pjesme o Glamoču i Filipovićima, ali da voli ovu „jer, dijete, nemoj ti misliti da je Glamoč bio neko zabačeno mjesto, on je bio mjesto velikih događaja i u njemu su živjeli veliki ljudi koji su održavali veze i sa Stambolom i sa cijelom Bosnom, ali i sa Venecijom, Italijom, da su nabavljali sve što im je trebalo iz Splita, Trogira i Zadra, a da su sami uveliko trgovali s Italijom preko poznate skele u Splitu, odakle su brodovi prevozili stoku prodatu Italijanima. Filipovići su održavali veze s poznatim ljudima u Splitu, a ti znaš da je Osman-beg, naš predak, bio veliki učenjak i da je bio prijatelj s jednim velikim učenjakom iz Splita (radi se o poznatom kulturnom historičaru Juliju Bajamontiju).“

Tetka Meleća, istina je, bila je najistaknutija piscu poznata žena iz porodice Filipović, koja je tako obimno bila angažirana u pomaganju članovima porodice i svim ljudima koji su zaslužili da im se pruži pomoć.

Uzor Đul-hanuma

Međutim, ona se u tome, kako je pričala, samo ugledala na druge žene iz porodice, a uzor u svemu bila joj je njena najstarija sestra Đul-hanuma, piščeva mati.

Ova odlučnost glamočkih žena iz porodice Filipović i sposobnost da vladaju situacijama i ponašaju se na odgovarajući način karakterizirala je i piščevu nenu Zil-hanumu, poznatu kao mala Zilha, kćerku veoma uglednog i poznatog u cijeloj Bosni Ahmed-bega Filipovića zvanog Cicvara, koji je bio posljednji sandukemin Bosanskog vilajeta, a koji je bio veoma brižan za sve svoje potomke i rođake kojima je osiguravao odgovarajuće položaje, ženidbe i udaje, tako da je izradio cijelu mrežu porodičnih veza koje su se prostirale od Kulen-Vakufa do Livna i Duvna, uključujući, naravno, i Glamoč, Petrovac, Jajce i Ključ.

Mala Zilha je nakon što je ostala udovica upravljala velikim imanjem istom odlučnošću kojom je to vršio njen muž Ali-beg.

Glamoč i njeni stanovnici i značajne ličnosti nisu značajni samo kad je riječ o porodičnoj historiji i tradiciji nego i o historiji Bosne. Primjer je i čuveni Jusuf Alaj-beg Filipović, za kojeg je mletački diplomata Di Franki u svom izvještaju duždu rekao da se osobito ističe upornošću i odlučnošću i da u tome ide tako daleko da osporava pravo sultana da ustupa teritorije na kojima žive muslimani Veneciji, objašnjavajući to zakonom koji svakom muslimanskom vladaru zabranjuje da prepušta makar jednu stopu teritorije na kojoj žive muslimani njihovima neprijateljima, a ako to učini, onda su oni ovlašteni da ga smijene i da postave novog koji će poštovati njihove zakone i tradicije.

Imajući ovo u vidu, nije čudo što je među krajiškim begovima nastala narodna pjesma u kojoj se kaže: „Bojičiću, bojiš li se koga. Boga malo, a cara nimalo, a vezira ko đogata moga.“ Ta pjesma izražava samosvijest i odlučnost tih begova da oni ne samo brane granice Carstva nego, prije svega, svoju vlastitu zemlju.