„Znaš li, prijatelju, kako miriše Mostar? Miriše Mostar poput prelijepe stidljive djevojke. Poput stare hanume iz mahale. Miriše šamijom moje nane. Miriše Neretvom, Starim mostom i ćuprijama. Osjeti i ti malo. Miriše, bolan prijatelju. Miriše džamijom i minaretom, miriše crkvom, sinagogom i sahat-kulom starom. Miriše kahvom prženom, osjetiš li? Miriše, prijatelju, Mostar i krvlju i suzom majke koja sina dala da bi danas mogao mirisati Mostar. Zato stani i duboko udahni. Osjetit ćeš još više nego što ti rekoh, jer još više i ljepše miriše Mostar. Prijatelju moj.“ 

 Svi mu pjevali

Piše to na tabli ispred jedne male radnje suvenira u starom gradu nadomak Starog mosta. Nepoznat autor samo iznad ovog izuzetno dubokog natpisa piše: NO PHOTO.

- Ovo je unikatan grad. Drago mi je što sam došla u ovo mjesto. Historija Mostara izuzetno je upečatljiva i turbulentna. Ali, to je grad biser. Ne znam da li ga vi Bosanci tako zovete – kaže Ana Marija Ziko iz Ređo Emilije iz Italije.

Teško je ocijeniti ko je opjevaniji – Sarajevo ili Mostar. Ali je lako reći da je i Mostar vječita inspiracija. Njegova zelena, hladna i brza Neretva što cijepa stijene i provlači se k'o zmija. Okružen planinama Velež i Prenj, na obalama svoje Neretve, kao da se ugnijezdio najveći grad Hercegovine. Stihove su o Mostaru krojili, besjedili i pjevali Jovan Dučić, Aleksa Šantić, Safet Isović, Pero Zubac, Himzo Polovina.

- Ljepote! Uz rijeku, kao labud bijeli,

Leži Mostar i pun sunca, adidjara,

Sav trepti, i stremi s kopljima munara,

Kao da bi nebu poletjeti htio.

Rijeka čista,

Prepuna smaragda, putuje i blista,

I red bliskih kuća u njoj se ogleda.

Uz Neretvu, dole, behar se razgrozdo;

Pun fenjera stari Mostar žmiri ozdo,

Spava. Mjesečine pokrilo ga platno.

Tako je Šantić opjevao Mostar.

Svi turisti ovog svijeta, koji ga posjete, počinju i završavaju na Starom mostu. 

To je građevina nadaleko poznata. Ama, cijelom svijetu. Kada su Turci zauzeli Mostar, u neposrednoj blizini današnjeg Starog mosta nalazio se drveni most na lancima, kojim su se Turci neko vrijeme služili. Taj je most sredinom 16. stoljeća dotrajao i nije mogao zadovoljiti potrebe Turaka, te su Mostarci zamolili carigradsku portu da odobri gradnju mosta od kvalitetnijeg materijala.

Prema projektu mimara Hajrudina, učenika glasovitog Sinana, velikog turskog graditelja iz 16. stoljeća, sagrađen je most raspona 28,70 metara, s lukom visine 21 metar od ljetnog vodostaja, a širok 4,5 metara.

Kažu da je mimaru bila određena smrtna kazna ako bi se luk mosta ikad raspao. Nema ni podataka da je Hajrudin ikad vidio svoj most. Umjesto Hajrudina, izvođač gradnje mosta je bio lokalni čovjek, Mehmed Karađoz. Nakon obnove 2004. godine most je uvršten na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a.

Danas s njega hrabri Mostarci skaču u hladnu Neretvu i zabavljaju goste iz cijelog svijeta. Ne može niko s Mostarcima. Tako prilikom naše posjete, jedan od skakača se polako, teatralno penje na ogradu. Pedesetak turista koji su u tom trenutku bili na mostu i oko njega vade svoje mobilne telefone kao pištolje u vestern filmovima i čekaju.

Čekaju skok. A skakač se isteže. Pa mjerka pa gleda. Pa se opet isteže, a onda mu se kroz smijeh ote glas: "No money, no funny!“ Svi prasnuše u smijeh.

Kažu da je neka djevojka otvorila frizerski salon. I pričaju njene dvije poznanice, a ova jedna će ti: "Ta će ona otvarat, nije znala prozor otvorit." To je tako i to ima svoju čar.

Kakogod, Mostarci i Mostarke, bome, znaju iskoristiti blagodati svog grada koji je postavljen na svjetsku turističku mapu - svi nešto prodaju, nude, sve za turiste kojih cijele godine ima.

- Iz Francuske sam. Nije mi prvi put da sam u Mostaru, ali se uvijek iznova obradujem i oduševim - kaže Brižit Maršan (Brigitte Marchand).

Domaćini Dubrovnika do Straduna su postavili znakove za pješake kao u saobraćaju. Kojim smjerom da se kreću, što bi mogli i gradski oci u Mostaru izvesti, jer se nemoguće kretati od velikog broja turista.

Ono što bi svakako trebalo još posjetiti u ovom gradu jeste Bišćevića kuća, poznatija kao Bišćevića ćošak, smještena na istočnoj obali rijeke Neretve u Bišćevića ulici. Ova stara osmanska kuća potječe iz 17. stoljeća. Ćošak isturen nad Neretvom na dva veoma visoka i smjelo postavljena kamena stuba, predstavlja ovu kuću kao najsmjelije komponovano djelo stambene arhitekture iz turskog perioda u Mostaru.

Treba posjetiti i Kajtazovu kuću, koja pripada gradskoj stambenoj arhitekturi turskog doba i najljepši je stambeni kompleks s kućom za muškarce i kućom za žene. Karađoz-begova džamija najveća je očuvana mostarska džamija. Osim visoke elegantne munare, pažnju privlači njena kupola. Blizu ove džamije još je jedan nacionalni spomenik - Muslibegovića kuća. Spomenik gradske stambene arhitekture osmanskog perioda u Bosni i Hercegovini.

 Pravoslavna crkva

Stara pravoslavna crkva sagrađena je 1834. godine na lokalitetu Bjelušine. Značajan primjer pravoslavne sakralne arhitekture, crkva čuva prelijepu ikonu Djevice Marije, drvene ikonostase s raznim ruskim, venecijanskim i lokalnim ikonama koje datiraju iz perioda od 15. do 18. stoljeća. Nova crkva, smještena u uzvišenoj, brdovitoj gradskoj zoni, 

sagrađena je između 1863. i 1873. po projektu umjetnika Spasoje Vulića.

Italijanski majstori

Ne treba zaboraviti ni katoličku crkvu i Franjevački samostan. Ovaj kompleks može se pohvaliti bibliotekom sa 50.000 starih spisa, zapadnih i istočnih, i najveći je, takvih karakteristika, u cijeloj Hercegovini. U zgradi samostana nalazi se i važna kolekcija slika italijanskih majstora iz 16. i 17. stoljeća.

- Ovdje da iznesemo obično drvo da prodajemo, mislim da bismo mogle zaraditi - kažu dvije vrijedne djevojke Amina Karić i Emira Tabaković, dok prekoputa njih gitaru svira Džoni.

Svira sve. Prati reakciju publike i to svira. Povremeno se u njegovoj limenoj kutiji čuje zvuk nekoliko sitnih kovanica.