Behzad Brkić (62), demobilisani borac Armije RBiH iz Čarakova kod Prijedora, 22 mjeseca borio se za svoju državu Bosnu i Hercegovinu, a sada, u miru, vodi još dvije svoje bitke. Jednu za zdravlje, gdje ne može bez skupih i prijeko potrebnih lijekova, a drugu da preživi.
Dobio šećer
I to bukvalno, jer on i supruga Senada mjesečno imaju tek stotinjak sigurnih maraka. Teško ih, jer je i sama bolesna, čisteći kuće zaradi Senada.Zahvalni su Brkići i na tome, a da nije pomoći komšija i prijatelja, uvečer bi i češće lijegali gladni. A Bog zna kako bi Behzad platio i obično vađenje krvi. Zato i ne čudi što tokom razgovora s nama počesto zaplače. Teške su to suze. Teško je Behzadu, koji sanja dan kada će imati sigurnih barem dvjestotinjak maraka mjesečnih primanja.
- Operisan sam dva puta, u aprilu i maju prošle godine. Imam astmu, bez pumpice ne mogu, srce mi je za jednu trećinu veće, imam problema s jetrom, pritiskom, a na sve sam dobio šećer... Po noći me guši, probudi me, i za to mi treba lijek koji košta za mene povelikih 12 maraka. A sada me čeka najvjerovatnije još jedna operacija – nabraja svoju muku Behzad.
I opet plače, onim svojim teškim suzama. I izvinjava se što idu same, jer mu kao čovjeku naviklom da radi, teško pada situacija u kojoj se našao.
- Od tog „mog“ ministarstva jednom sam dobio 450 maraka, kada sam izlazio iz bolnice, i sad 252 marke, ovo što su svi dobivali. To je sve od 1995. do danas. Poslao sam im sve papire, pokušao riješitistatus, ali ništa. Značilo bi da imam barem nešto sigurno dok ne ostvarim penziju – kaže Behzad.