Odlomak iz romana “Bosanski blećak“
…u staroj seoskoj školi rodio im se sin Tvrtko. Bolešljivo dijete, iz djetinjstva se samo sjećao bolova u ušima, čuvarkuće i vrelog ulja. Gledao je svakog dana kako se školsko dvorište napuni učenicima i tako naglo isprazni…
I prije što sam naučio prvo slovo znao sam za mali i veliki odmor. Mali to je za malu nuždu, a Veliki odmor (pisat ću ga velikim slovom V) je vrijeme kada si bez dizanja ruke mogao da radiš šta želiš.
ZVONO...
Znak slobode. Prvi Veliki odmor. Sve se pretvori u košnicu, zuji, trči, leti, pjeva i plače. Vrijeme kad “gluhonijemi“ progovore. Poslije to ide uz očekivanje da se nastavi započeta igra, jede, ašikuje i porokuje.
Al’ hajdemo redom. Poslije anarhije i dozvoljenih baksuzluka kod nane, rastanka od znojavih roditeljskih dlanova, jer žure na pos’o, slijedi dobrovoljna predaja u ruke brkatog učitelja. Novi ruksaci i čizme, septembarsko sunce, dječaci kriju crne ruke od oraha, djevojčice se kikoću, sve kao po dogovoru s vezanim kikicama, tanke nožice ispod širokih suknjica.
DVORIŠTE...
Galama i vriska, grupisanje, izbor novih svjetova. Prva podjela je po polovima. Ali iz svake generacije bude djevojčica koje vole nogomet ili štipkanje, ali i momčića koji se vole igrati lutkicama. Vremenom ova barijera se gubi. Ali ostaje po mentalitetu, štreberi, mahalaši, sportaši, ponavljači, tužibabe, snagatori, mlakonje, zavodnici… Tako da Veliki odmor završi vajanje i postavi svakoga na svoje mjesto.
Odlomak iz romana “Gospodin Sejo“.
Zlatko, haustorče, prije podne pred Domom mladih na Skenderiji, popodne sjedi između caffea “Rock” i “Đerdan” na Baščaršiji. Od osnovne škole družio se s osobenjacima “pismenim frajerima što slušaju muziku”...
IGRA...
Ko se ne sjeća klikera, tapke i cio-pola, ćize blize, kupe, janjina, zuce, između dvije vatre, lastike, škole, zaloga i, naravno, lopte. Ima li neko da nema ožiljak od razbijenog koljena ili crn nokat od tijesnih tena. Sve s ciljem biti najbolji, neobičan, svidjeti se djevojčicama.
O LJUBAVI …
Posudi mi gumicu, šetnja uz grisini štapiće, poslije proviri u žensku svlačionicu. Dok su one postajale žene, mi smo im izgledali kao mali braco, ljubomoran na momke iz starijih razreda. Možda nam je svima prva prava ljubav bila učiteljica.
I omiljena učiteljica ode, a ja se zatekoh u većim problemima. Bradavice mi otekle, da je muka bila na fizičkom se skinuti. Glas kao iz pećine, iz hora me nastavnik izbaci s noge na nogu, ali sam porastao. Na igranci uz LP ploče, ples stiskavac pade i prvi filmski poljubac. Srednja škola, ozbiljnoća i romantika. Sjediš na stepenicama, zagrliš curu i gledaš u daljinu, imitirajući likove iz tada omiljenih filmova. Glavna faca.
OBLAČENJE…
Dress code zbilja je postoj’o. U prodaji je bila jedna vrsta ruksaka, sa slikom Mirka i Slavka, čizme Borovo ili Jugoplastika sandale, patike šangajke, sve ostalo ručni rad, puloveri i džemperi, pantalonice i kaputići, haljinice, gete i šalovi…
Poslije farmerice iz Trsta, Us Top bez džepova, Super Rifle, Lee Cooper, Pop 84, sve do Levisa iz Varaždina. Gore, prvi duksovi, majica JPS, teksas jakna, tankerica. Dress code, tatini sinovi, radnička i seoska omladina svi u džinsu.
Mnogo sam kroz život viceva isprič’o, a samo jedan mi se isplatio. To je neka priča o pomoćnom trgovcu koji je dobio savjet da za sve ima zamjena. Nema Solea ima Nivea i tako kad je mušterija pitala za toalet-papir, mladić je predložio šmirgl-papir. Ja to prepričao tetki Nuri i njoj to naumpalo kad je bila u Njemačkoj i kupi mi Wrangler farmerke, original. Da mi ne bi okračale nisam više ni centimetra porast’o.
UŽINA….
Debeli i mršavi. Prvačići se dijele na kifle i štapiće. A sendvič iz Delikatesa. Joj, kako je mirisao. Nedavno smo istraživali koja je to čarobna salama bila. Pare ne žalim, koliko god košta, samo da je naći. Ubrzo mi javiše, gle čuda, to je bila najjeftinija mortadela.
RAZOČARENJE
Do prodavnice stampedo onih što imaju neku paru. Prvi su dotrčavali najbrži, ali oni jači se proguraju i kao znak muškosti kupuju četvrtinu hljeba i unutra ubace rum pločicu. Ostali od kuće nose mazalicu u smeđem fišeku. Kriška domaćeg hljeba do pola metra dužine, premazana džemom od šljiva-šogoljem, marmeladom od drenjka ili sa masti i alevom paprikom.
Bilo je dana kada je po hljebu samo bio šećer poprskan vodom. Domaća hrana se jela krijući, sa stidom iza škole, a kupovna pred prodavnicom ili u šetnji oko škole. Poslije je novac od sendviča, nažalost, odlazio za kafu ili cigarete, sve ne bi li se tim curama svidio.