Učenjem Ja'sina i polaganjem cvijeća na spomen-obilježje u Sjeverinu obilježena je 26. godišnjica otmice 17 Bošnjaka iz ovog mjesta. Bili su civili, živjeli u mjestu koje pripada općini Priboj u susjednoj Srbiji, a 22. oktobra 1992. godine krenuli su na posao u Priboj.

Pripadnici VRS, predvođeni zločincem Milanom Lukićem, izveli su ih iz autobusa u mjestu Mioče, koje administrativno pripada BiH, odveli ih u banju Vilina vlas kod Višegrada, gdje su mučeni, a potom ih ubili. Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo jedne žrtve, zločinci su dobili simbolične kazne za ovaj gnusni zločin, a članovi porodica ubijenih umiru ne dočekavši istinu niti prava koja im kao žrtvama rata država Srbija nikada nije priznala.

Među njima je i Hanka Dautović, koja više nema snage da govori, već na godišnjice dolazi da položi cvijeće, drhtavom rukom držeći fotografije brata i modrica na njegovim leđima, koje je zadobio tokom batinanja u zloglasnoj Vilinoj vlasi.

– Ovo su uradili od njega. To su nam u sudu u Beogradu dali. Ovu fotografiju sam izabrala, a ima još strašnijih – priča nam Hanka.

''Država još nema sluha da bilo šta pokrene u tom pravcu. Prije svega bismo htjeli da se pronađu kosti tih ljudi, da se njihove duše smire, da imamo gdje proučiti Fatihu i obaviti dženazu. Na taj način bi porodice barem djelimično bile smirene. Za nekoliko godina neće imati ko ni da dolazi ovdje, jer sve nas je manje i manje'', kaže Dževad Koldžić, čija je majka Mevlida, također, izvedena iz autobusa Rudo – Priboj.

- Milan Lukić je bio glavni egzekutor, a nalogodavci su bili negdje drugo, u foteljama. Žao mi je što prilikom saslušanja i suđenja Oliveru Krsmanoviću u BiH nije obuhvaćen slučaj ''Sjeverin''. Osim njega, tu su Đorđe Šević, Dragutin Dragičević i Nebojša Ranisavljević. Oni su osuđeni, većina u odsustvu, jer nisu tada bili uhapšeni, a neki su već odslužili kazne. Dobili su po manje od godinu za svakog ubijenog, što je za nas ponižavajuće – kaže Omer Hodžić, koji je na svoj 10. rođendan izgubio je oca Meda.

Porodicama nikada nije priznat status žrtava rata, čime je Srbija izbjegla i priznanje da su Sjeverinci bili žrtve istog projekta mržnje i etničkog čišćenja.

- Poznato je da su godine nakon ove otmice bile pogubne za građane Priboja, posebno rubnih sela koja gravitiraju BiH. Iz tih sela je tada 250 porodica protjerano, njihova imovina je uništena, kuće su devastirane, a njih 40 je zapaljeno. Dok je Miloševićev režim bio na sceni, tamo se nije smjelo ni dolaziti – kaže Ekrem Hadžić, predsjednik Udruženja za zaštitu prava protjeranih iz općine Priboj.

Nakon što pravdu nisu mogli dobiti pred sudovima u Srbiji, porodice su dale ovlaštenje Fondu za humanitarno pravo iz Beograda, da je zatraži od Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.

– Fond za humanitarno pravo je u septembru 2016. podnio predstavku Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Predstavku smo podnijeli jer smo skoro deceniju dugu pravnu borbu izgubili pred domaćim sudovima. Poraženi smo, jer sud nije imao sluha za naše pravne argumente kojima smo tvrdili da postoji odgovornost Srbije za otmicu i ubistvo Sjeverinaca. Sud nije imao sluha za patnje porodica, niti bol koju i danas proživljavaju. Sud u Strazburu nas je u aprilu prošle godine obavijestio da je predstavku uzeo u razmatranje. Vjerujemo da će taj sud imati više sluha za naše argumente i osjećaja za pravdu – ističe Ivana Žanić, koordinatorica pravnog tima Fonda za humanitarno pravo.

U znak sjećanja na žrtve Sjeverina u Lim su, nedaleko od mjesta gdje su oteti, bačeni buketi cvijeća.

Osuda zločina i kukavičluka i iz Priboja

Nakon što RS nije dozvolila izgradnju spomen-obilježja na mjestu gdje je zločin počinjen, učinili su to jednoglasno odbornici SO Priboj, pa je ono izgrađeno na zemljištu koje su u tu svrhu dala djeca Ramiza Begovića, jedne od žrtava.

– Više od četvrt vijeka na ovo mjestu se podsjećamo na zločin, bezumlje, kukavičluk, ali i na nevino nastradale komšije i prijatelje. To podsjećanje je teško i bolno, ali vrlo bitno i zbog nas samih i naše budućnosti. Naša je obaveza da osudimo zločin, neljude, naša obaveza je da se borimo da nikada više sile mraka i bezumlja ne pobijede sile ljubavi, razuma i boljeg života. Ovo spomen obilježje treba biti hram pomirenja, zajedništva, srpsko–bošnjačkog i bošnjačko–srpskog jedinstva – poručio je predsjednik Skupštine općine Priboj Boris Mrdović.