Subota, 20. oktobar

 Žao mi njih, žao mi nas

Ovako više ne ide. A bit će još teže ako se ništa ne promijeni. Shvatila sam to davno, kada sam jedne aprilske noći ostala bez mjesta u autobusu za Bihać. Situacija izmiče kontroli i vrijeme je da to glasno kažemo. Da se čuje do Sarajeva. Mjesecima pozivamo državu na odgovornost i slušamo prazna obećanja.

Vidjela vlast da mi možemo sami podnijeti taj veliki teret. I umirili se. Zaboravila da je Krajišnik trpeći. Ali kada pukne... Sada je voda došla do grla i nama i tim jadnim ljudima. Proradio u njima ljudski nagon za preživljavanjem. Logično! Spašavaju se, na štetu Bišćana. Mete su prazne kuće, stanovi, novčanici, ženske torbice, mobiteli...

Na slabo osvijetljenom trgu masa se okupila. Toliko poznatih ljudi na jednom mjestu, u svome gradu, odavno nisam vidjela. Osvrćem se, gledam ih u oči. Strah. Šta donosi sutra? S razglasa se čuje pjesma našeg Alena Islamovića „...između bola, jave i sna Bišćani žive...“

Iz nekog paralelnog svijeta trgne me glas moje mame. Pita me zašto plačem. Ne znam. Tuga se uvukla u mene. Žao mi je tih ljudi, žao mi nas. Poslali smo jasnu poruku. „Nismo protiv migranata, ali jesmo protiv sistema koji ne brine o svome narodu, a kamoli o nekome iz Somalije!“ Sve što se desilo poslije trga nije se trebalo desiti. Bojim se da bismo mogli ispaštati unatoč našoj dobroti.

Nedjelja, 21. oktobar

O tome ću misliti sutra

Još jedan radni dan. Trebao bi biti miran. Ipak nedjelja je. No, to je dan poslije protesta. Facebook gori. Ljudi ponosni što se Bihać probudio. Ponosni što su probudili uspavanog ministra Mektića, koji najavljuje dolazak u Bihać. Molim Boga da me urednica pošalje na taj sastanak pa da ga poslije pitam je li ga imalo stid što nas je ostavio na cjedilu, sami da se nosimo s problemom.

Osjećaju li se, zaboga, imalo odgovornim što hiljade ljudi spavaju pod otvorenim nebom, što su više gladni nego siti, u japankama, zaogrnuti dekama jer samo to imaju. Tu su majke i djeca... Kažem sebi kao Scarlett da ću „o tome misliti sutra“ i krenem sa pripremom Dnevnika. U goste mi dolazi ministar policije Jasmin Karabegović. Čovjek koji samo četiri dana sjedi u toj vrućoj fotelji pristaje se suočiti s mojim pitanjima o migrantskoj krizi, protestima, propustima, namjerama i planovima....

Respekt, ministre! Želim Vam brz oporavak! I da... najavivši Mektićev dolazak u Bihać malo sam ga oplela. Dovoljno da zna da nismo glupi i da znamo šta se „iza brda valja“.

 Ponedjeljak, 22. oktobar

 Djevojčica na livadi

Ovo su dani prepuni emocija. Svakodnevni stres uzima danak. Od jutra mi se plače. I danas radim Dnevnik. Krenula je „pobuna“ migranata i izbjeglica. Grupa u kojoj je najviše žena i djece iz „Sedre“ ide prema Bihaću. Žele na Izačić. Istovremeno, grupa s kladuške livade, koju zovu prihvatnim centrom, krenula je na Maljevac u proboj granice.

Gledam slike i ne vjerujem. Barem 30 kilometara je pred njima. Naše ekipe su na terenu i prate dešavanja. Telefon neprestano zvoni. Svi mediji traže snimke, izjave, kontakte... Sve snimljeno nudimo, a skoro ništa ne tražimo. Želimo da slika patnje ovih ljudi ode što dalje u svijet. Neka svijet vidi djevojčicu kako spava na livadi naslonjena na ruksak dok sanja topli krevet! Moji Bišćani se organiziraju i u roku od pola sata u naselju nadomak granice postavljaju punktove s hranom, loncima toplog čaja, dekama i odjećom.

Da, oni Bišćani što ih ksenofobima i fašistima prozvaše. Ne znam kako sam odradila Dnevnik. Ne mogu ostaviti emocije pred vratima studija. Obuzela me tuga, nema osmijeha. Dolazim kući skoro u ponoć. Poljubim svoje uspavane kćerke. Pred očima mi ona curica naslonjena na ruksak. Hladna je noć, nemam sna.

 Utorak, 23. oktobar

 Lupio Mujo šakom o sto

Budim se s mislima o onim jadnicima na granici. Prenoćili su tamo. Dolazim na posao, ekipa već na Izačiću. Donose snimke od kojih se ledi krv. Spavaju djeca na mokroj zemlji bosanskoj, na najlonima, pokrivena dekicama. I jednomjesečna beba čak. Gladna je. Nemaju adaptiranog mlijeka za nju. Zovem poznanicu, vlasnicu apoteke, i molim je da ode i odnese djetetu hranu. Srce mi je na mjestu. Bit će ovo težak dan.

Kažu da dolazi ministar Mektić. Niko nema protokol. Čak ni Vlada s kojom se planira sastati. Ali imam njegov broj mobitela. Guram ga urednici da ga zove. Javi se i kaže stiže u 11 sati. Ne zna ni kud će ni šta će. Bože dragi, je li i ovo moguće? Pratit će ga kolegica koja bi ga isto pitala kao i ja. Nakon cjelodnevnog sastanka, kažu, nema pitanja. Pa, zna on šta bismo ga pitali. Mi legnemo potrbuške i smišljamo pitanja. Moj, ministre! Ali naletio je na tvrd orah.

Novi - stari komesar jučer je imenovan i zna šta treba napraviti. Lupio Mujo šakom o sto i rekao da će uraditi sve da zaštiti svoj narod, u skladu sa zakonom i ovlaštenjima. A Mektić klimnuo glavom. Bravo, Mujo! Zvoni vijest da će policija vraćati sve nove migrante i izbjeglice koji krenu za Bihać, jer više nema mjesta. Zaista nema. Đački dom je ruševina u kojoj ni psi lutalice ne bi mogli živjeti. Policija je vratila sve migrante i izbjeglice sa Izačića u „Sedru“. Sad im je barem toplo. Oni na Maljevcu ne odustaju. Noćit će tamo.

Srijeda, 24. oktobar

Povrijeđeno dijete  

Bihać i Kladuša gore! Cijelu noć na željezničkoj stanici stoji voz koji je migrante dovezao iz Sarajeva. Prema naredbi komesara, moraju ih vratiti nazad. Negoduju, ne žele u Sarajevo. Hoće u Bihać pa preko granice. U Ključu je zaustavljen autobus. Vraćaju se sljedećom linijom. U kasarnu „Ušivak“, prema Mektićevoj naredbi. Neredi na Maljevcu od ranog jutra. Migranti pokušavaju probiti granicu sa Hrvatskom.

Tamo je moj kolega, iskusni Mirza Sadiković. Znam da ćemo s njim na terenu odraditi dobar posao. Da će Mirza pokazati razmjere ljudske patnje i borbe za opstanak. I tamo dolaze kladuški humanitarci, donose im hranu, djeci dekice. Da, ima i djece. Petogodišnje dijete je povrijeđeno kada je policija bacila suzavac.

Pratim sjednicu Operativnog štaba. Komesar na pres-konferenciji ponavlja da neće odustati od svojih odluka. Zovemo kolege iz Hrvatske da razmijenimo materijale, javio nam se i maljevački imam Admir ef. Muhić, koji prati situaciju s druge strane granice. U konačnici smo imali dobar Dnevnik.

 Ponosna sam na svoje kolege koji su odradili lavovski posao. I koji će i večeras probdjeti noć na terenu. Jedna ekipa je na Maljevcu, a druga čeka voz s novim migrantima koji je krenuo iz Sarajeva.

 Četvrtak, 25. oktobar

 I am hungry

Glavna tema i danas je migrantska kriza. Svi s pažnjom prate dešavanja. S Maljevca stiže vijest da je „pala“ odluka da svi budu vraćeni u privremene kampove. Na one blatnjave livade, pod najlone. Oni ne žele i postavljaju uvjet – ili ostajemo tu dok se granica ne otvori ili nas vodite na novu, bolju lokaciju. Kolega snimatelj Ekrem je snimio grupu djece s transparentima kako uzvikuju „I am hungry“ i „Open board“.

Azra mi piše da ih je baš puno. Igraju se, a policajci su divni prema njima. Ljudine su to! Konačno je potvrđeno da se sutra otvara tvornica BIRA-e. Ali ne za proizvodnju, što je nekada bila, nego za smještaj migranata. Mještani tog naselja se s razlogom bune. Buni se i profesor Sej, na pressici Kolegija Gradskog vijeća. Podsjeća da je zahtjev građana lokacija izvan grada.

A BIRA samo malo udaljena od centra. Sa smirivanjem situacije i mi smo malo opušteniji. Danas konačno idem ranije kući. U 16 sati. Djeca su me željna, a i ja njih.

Petak, 26. oktobar

Mjesto pod suncem

Primjećujem mnogo manji pritisak i opuštenije ljude na ulicama. Na gradskim ulicama je mnogo manje migranata, skoro su neprimjetni. Do prošle sedmice samo oni su šetali gradom. Uhvatila bi me nelagoda kad bih se našla okružena s grupom od njih desetak. Posebno kad se uvečer vraćam s posla. Proradio bi tada u meni inat pa sam hrabro koračala kroz park do kuće.

Ne želim strahovati u svome gradu. Nikad nisam. Sjetim se kako smo sa zadovoljstvom prikupljali pakete za mame i bebe u kampu i nosili u Crveni križ. Aplauza za afganistansku ekipu na blob takmičenju tokom Una regate. Dječaka kojem je bihaćka frizerka dala šansu da zaradi koju marku, dvojice Iračana koji su slagali gajbe u jednom skladištu, moje Jasmine koja je sprat kuće dala na korištenje jednoj sirijskoj porodici, gospođe Zemire koju mamom zovu jer ih hrani od prvog dana, Nune i njenih poziva da se u kamp dostave deke i odjeća.

Sve ovo ispuni me ponosom na moje Bišćane koji su pokazali koliko su veliki ljudi. Ne dam na njih, pa neka ide glava. I molim vas, ustanite na spomen Bihaća i Krajine! Dobri smo šta nas sve godinama gazi, vjerujte mi na riječ! A gazi i njih! Nazad ne žele, a naprijed ne mogu. Molim Boga da im pomogne da nađu svoje mjesto pod suncem.