Eminentni New York Times objavio je tekst o segregaciji djece u školama u Bosni i Hercegovini.

Akcenat je stavljen na primjere "dvije škole pod jednim krovom" u Travniku i Mostaru.

Škola u srednjovjekovnom gradu Travniku je podijeljena metalnom ogradom i nasljeđem rata.

Svakog dana, djeca dolaze u ovu školu, ali samo da bi učili odvojeno, koristeći različite knjige i na drugačijim jezicima.

Djeca hrvatske nacionalnosti pohađaju školu u desnoj strani zgrade, dok njihovi bošnjački vršnjaci idu u školu u lijevoj strani zgrade.

Za mnoge učenike, ovaj fenomen je direktna posljedica etničkih sukoba devedesetih.

- Oni ne žele da se družimo u školi, tako da se družimo nakon škole u kafićima - kazao je Iman Maslić, osamnaestogodišnji učenik.

Škola u Travniku, starom glavnom gradu za vrijeme Osmanskog carstva, sada je glavni grad fenomena poznatijeg kao "dvije škole pod jednim krovom".

Katolička crkva koja ima vlasništvo nad ovom školom, želi da iseli učenike, ali oni i dalje idu u istu školu.

Mir u ovoj državi donio je Dejton, ali sa mirom došle su i etničke tenzije između Srba, Hrvata i Bošnjaka, a djeca ovih nacionalnosti često idu u odvojene škole.

Uprkos kritikama, sistem na snazi

Uprkos kritikama evropske zajednice, ovaj sistem je i dalje na snazi. U Bosni i Hercegovini postoji 50 škola u koje pohađaju djeca različitih nacionalnosti, a nastava se odvija na različitim spratovima, smjenama ili stranama iste zgrade. Cijela jedna generacija odrasta učeći historiju, književnost, likovno, muzičko i nauku iz udžbenika koje je zakon propisao samo za određene etničke skupine.

Bosanski političari nijemo podržavaju ovakav sistem, ali mladi političari žele da mijenjaju ovakav sistem.

Razjedinjenost u Bosni i Hercegovinim koja je nakon rata podijeljena na dva entiteta potpomognuta je kompliciranim sistemom birokratije.

Hrvatski nacionalisti posebno se protive promjeni u ovom sistemu, zbog toga što bi unitarni obrazovni sistem bio prepreka formiranju autonomne regije sa hrvatskom većinom ili trećeg entitea. Srbi su svoj entitet dobili kroz masovna protjerivanja i etnička čišćenja, a to je pokušao i HVO. A ono što HVO nije uspio u ratu, sada pokušavaju hrvatski nacionalisti.

- Od kraja rata, krajnja desnica se bori za treći entitet, i pretvara škole u svoje bojno polje - kaže Adisa Busuladžić, analitičarka iz Mostara.

Međutim, neželjena ili ne, podjele u BiH se produbljavaju, gdje nacionalistički političari opet podgrijavaju etničke rivalitete.

Istovremeno, autor navodi da su učenici umorni od tereta rata, jer kako su naveli nisu ga vodili, te mnogi nisu ni rođeni kada se sve događalo.

Metalne ograde su nametnute

- Želimo da krenemo dalje, da sklonimo metalne ograde koje su nam nametnute - navode učenici.

Dalje u tekstu je navedeno da je princip "dvije škole pod jednim krovom" počela u Mostaru. Autor navodi da je Mostar podijeljeni grad, kojeg Hrvati žele kao prijestonicu "trećeg entiteta".

Današnja srednja škola u Mostaru nekada je bila na prvoj liniji rata. Učenici sa obje strane grada prisustvuju nastavi na prvim spratovima, dijele iste učionice, ali nikada sa drugim etničkim grupama.

- Segregacijska škola je na spratu ispod nas - kaže Mark Feltman, direktor škole Ujedinjenog svijeta, kazavši da to svakako nije idealno, ali da je to trenutna situacija u Mostaru, četvrtom najvećem gradu u BiH, koji se još uvijek nosi sa posljedicama rata.

U Travniku, bošnjačka škola pokušava da sruši metalnu ogradu koja dijeli dvije škole.

- Možemo makar da stavimo saksije sa cvijećem, kako bi uklonili ogradu koja nas dijeli - kaže Aida Lončar, direktorica škole.

Dok s druge strane, Ivana Curić, direktorica Katoličkog školskog centra opravdava ogradu koja je podignuta, kazavši da se na taj način želi pružiti sigurnost učenicima.

Na kraju svog članka, New York Times je naveo jednu situaciju koju su zatekli tokom svoje posljednje posjete.

Naime, učenici sa hrvatske strane su igrali nogomet i jedan od učenika je šutnuo loptu preko ograde, a jedan učenik sa bošnjačke strane ju je uhvatio i vratio svojim kolegama preko ograde. Svi su se smijali tome, ali nisu ništa rekli.