Rudo je prvi grad koji na referendumu nije poslušao lidera SNSD-a i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika. Uprkos Dodikovim namjerama da se izglasa nepovjerenje načelniku Rati Rajaku, to se nije dogodilo jer su građani odlučili drugačije.
- Mi u Sarajevu kažemo – slijedi degenek. Neće on to zaboraviti. Sve dok u BiH ne dođu mladi, nema nade. Šta će nam ponuditi đuturumi od 60-70 godina - smatra ruđanski slikar Radomir Jagodić, koji je dugo živio u Sarajevu.
Prazna sela
Nakon godišnjica, izbora i referenduma o opozivu načelnika, Rudo se vraća svojoj sumornoj svakodnevici. Gradić koji ima nešto manje od 8.000 stanovnika ostaje bez mladosti.
- Svjedoci smo masovnog iseljavanja najvitalnijeg dijela stanovništva. Riječ je o obrazovanim ljudima. Broj učenika u osnovnim i srednjim školama se smanjuje, ne iz godine u godinu, već iz dana u dan. Ljudi masovno odlaze u Srbiju i inostranstvo, tako da su mnoge područne škole ugašene i mnoga sela prazna. Rudo se pretvara u grad staraca – kaže Danka Grubiša, direktorica RTV Rudo.
Firma „FAP Autodijelovi“ ne radi, a „Nova Polimka“ i „Rudoplast“ upošljavaju simboličan broj radnika. Rade samo oni u javnoj upravi i preduzećima.
- To je jedno beznađe u cijeloj BiH i RS. Sve postepeno nestaje od 1992. godine, nije preko noći. I niko više i ne obećava bolje – kaže Nenad Mršević, Ruđanin koji godinama vodi borbu za školovanje svog autističnog sina Slavka.
Nezaposlenost i neizvjesnost Ruđane tjeraju iz njihovog grada, smatra Kristina Toković, koja u Beogradu studira modni dizajn, a želi se vratiti kući.
- Istok RS je zanemaren od vrha, ali situacija je loša u cijeloj državi. Mladi se trebaju probuditi, jer ako se svi budemo sklanjali, bit će samo gore. Sistem se mora mijenjati – kaže Toković.
Samo u Rudom se partizansko groblje nalazi u ulici Draže Mihailovića, a na spomenik Prvoj proleterskoj brigadi, osnovanoj ovdje, sa zida prostorija Boračke organizacije RS gleda smrknuti četnički vojvoda.
Rudo ima svoje selo Međuriječje unutar teritorije Srbije, a stanovnici pojedinih sela na putu do grada i nazad po nekoliko puta prelaze isprepletene dijelove BiH i Srbije.
Ne razumije strah
Asim Porović jedini je povratnik u centar grada. Ne razumije strah sugrađana zbog kojeg ne žele kući.
- Ova ulica bila je bošnjačka mahala i nema nijednog Bošnjaka, a nema razloga da ne dođu. Nikad me niko ovdje nije uvrijedio, nije mi došao bez lijepe namjere, ali moji Bošnjaci me ne razumiju. Doduše, žena i ja smo penzioneri i možemo živjeti. Sigurno je i to razlog – kaže Porović.
Oni koji trasiraju nove komunikacije i povezivanje autoputem Beograda i Sarajeva, odlučuju i o sudbini Rudog, ali i ostalih gradova u istočnoj Bosni iz kojih ljudi odlaze, vjerovatno posljednji put.
Upisano samo 11 prvačića
- Ovdje sam 23 godine. Ovdje je bilo 2.000 izbjeglica i svi su otišli, a sad idu mještani. Ove godine u prvi razred je upisano 11 djece. Fotografisao sam dodjelu paketića. Djece nema. Strašno je kad se jedan grad gasi, kao čovjek kad umire pa mu funkcije postepeno otkazuju – kaže Jagodić.
Za metar pruge
kilogram zlata
U tursko vrijeme Rudo je bilo na raskrsnici važnih puteva. Čak i nakon 1896. godine, kada je grad izbrisan u velikoj poplavi, a austrougarske vlasti ga „prenijele“ na uzvišenje iznad Lima, Rudo se razvijalo.
- Godine 1897. više od 100 kuća sagrađeno je na novoj lokaciji. Krenulo je tek kada je sagrađena pruga. Austrija je uzela kredit od 750 miliona kruna. Kada to podijelite s dužinom trase, ispada da je metar pruge koštao kilogram zlata. Otvaraju se škole, industrijski pogoni, prvi hoteli. Taj period prestaje 1977., ukidanjem pruge i tada počinje odlazak stanovništva. Samo od 1981. do 1991. otišlo je oko 2.000 ljudi, jer nisu mogli ekonomski opstati - kaže historičar Predrag Ostojić.
