Ratne 1993. godine na svijet je došla prva beba u Sigurnoj kući „Medica“ u Zenici. Kući koja je majci tek rođene djevojčice bila jedino utočište nakon bolne 1992. godine, kada je preživjela silovanje. Iz tog okrutnog čina rodila se Ajna Jusić, koja danas, dvije i po decenije kasnije, otvoreno priča svoju životnu priču i bori se za prava silovanih žena i djece koja imaju istu sudbinu kao i ona.
- Prve godine života provela sam s mamom u Sigurnoj kući. Nakon toga, majka se vratila u svoj rodni kraj. Tu slijedi mali horor našeg života. Mlada žena, rodila me sa 22 godine, dolazi s djetetom u rukama. Majka je prolazila tešku životnu borbu, diskriminaciju, pogrdne nazive, neprihvatanje okoline, a ja vršnjačko nasilje - počinje nam pričati Ajna.
Oštre osude
Kaže da je njena mama heroina, borac, lavica i da se svim silama trudila da Ajna ne osjeti odbacivanje, iako je znala da nije najdraža u društvu.
- Moja majka nosila je dodatni teret. Morala je šutjeti o istini, koju ni ja u početku nisam znala – kaže Ajna.
Iako se rat u BiH završio prije više od 20 godina, bh. društvo i danas teško progovara o jednom od najgorih ratnih dešavanja – ratnim silovanjima.
- Teško je bilo pričati, jer silovane žene oštro su osuđene. Nikad u BiH nisu prihvaćene. Tada mama upoznaje mog sadašnjeg oca, koji je sav mamin teret uzeo na svoja leđa. Tako smo krenuli kroz život zajedno - ističe Ajna.
Nedugo nakon toga, Ajnu su roditelji odveli u Zenicu, gdje je završila srednju medicinsku školu.
- Sjećam se maminih riječi kroz suze: "Sine, ovdje će ti biti bolje." Danas shvatam da me na taj način pokušala zaštititi od sredine u kojoj sam odrasla. U trenutku kada me profesor pitao: "Kako ti se zove otac", pogledala sam ga i rekla: „Ne znam.“ U bijegu iz škole, nakon tog časa, pitala sam se kako je moguće da ne znam – prisjeća se Ajna nekih teških momenata kroz koje je prolazila.
Sudbina na papiru
U potrazi za istinom pronašla je dokumente na kojima je bila ispisana njena životna sudbina. Detaljan opis zločina koji se dogodio nad njenom mamom, nalazi psihijatra. Dva života ispisana na nekoliko listova papira.
- Da li me moja majka mrzi, da li me može gledati s ljubavlju? Da li je podsjećam na sve loše što joj se dogodilo - pitala se Ajna kao dijete, saznavši pravu istinu o svom životu.
Objašnjava i kako je njena mama tada reagirala. Kako kaže Ajna, mama ju je molila da je ne mrzi, da je ne odbacuje. Tada se, kaže, rodila snaga koju danas osjeća.
- Zauvijek smo srušile dobro poznatu rečenicu u našem društvu "da će te silovane žene odbaciti" - kaže Ajna, koja je danas uspješna i hrabra djevojka, koja snagu pronalazi u udruženju „Zaboravljena djeca rata“, čija je predsjednica.
Udruženje svojim aktivnostima nastoji riješiti status djece i dokumentacije, jer su njihovi dokumenti prazni u rubrici ime oca.
Strašne traume
Govoreći o ženama žrtvama ratnog silovanja, Ajna kaže da je najveći problem nepostojanje jedinstvenog zakona o civilnim žrtvama rata. Također, žene koje su preživjele ratna silovanja i dalje, pored strašnih trauma, trpe i stigmatizaciju društva, koje izbjegava javno progovoriti o njima i njihovom statusu.
- Godinama se šuti, žene su natjerali da šute, jer naše društvo i vlast čine da se one osjećaju krivima za ono što su prošle, ali mi ćemo ih učiniti najvećim herojima u državi - ističe Ajna.
Ličnost godine
Ajna je izabrana i za ličnost godine. Priznanje joj je uručio Radio Kameleon zbog borbe u slučaju tragično poginulih studentica u Sarajevu, Edite Malkoč i Selme Agić, kao i svega učinjenog za Udruženje „Zaboravljena djeca rata“.