Ergela prelijepih livanjskih divljih konja, koja na prostranoj visoravni Krug (1.200 do 1.400 metara n/v), na potezu od Borove Glave do Korićine i od Cincara do naselja Zagoričani, Potočani, Begovača, Livno, Suhača…obitava blizu tridesetak godina, od samih početaka njenog oformljenja predmet je rasprava kako ih tretirati, pošto silaze i na cestu oko Borove Glave i ugrožavaju saobraćaj, a katkad ponekom načine i poneku štetu. Ova jedinstvena prirodna i turistička atrakcija, nastala puštanjem pitomih konja uoči posljednjeg rata u divljinu, za većinu je Livnjaka svojevrsni brend kojeg treba sačuvati. No, od početka ima i zagovornika da se prodaju, izmjeste, ili ograde u svojevrsni rezervat, a ima i onih koji bi ih preradili u meso. Neki to čak i čine, o čemu svjedoče evidentirani slučajevi ubijanja konja, posebno mlađih, kojima su „konjoljupci“ samo odsijecali zadnje noge za kobasice, a ostatak ostavljali strvinarima i zvijerima, koje im, inače, kad su na okupu, ne mogu ništa.
Pred rat je na visoravni Krug bilo stotinjak konja, koji su do puštanja u divljinu bili u vlasništvu nekoliko livanjskih porodica (Buča, Burkića, Sitnića, Šehića, Dalića, Jahjefendića, Mihaljevića, Sučića…), da bi se tokom rata ergeli pridružio i dio glamočkih i kupreških konja, koji su lutali oko ratnih linija, pa čak neki služili i u vojne logističke svrhe. Nekako sredinom rata postali su i meta ljubiteljima konjskog mesa ili preprodavačima da budu novim vlasnicima jahaća, ili, što je bilo češće, tegleća šumska „marva“. Rat ih je preživjelo jedva osamdesetak. No, vremenom zahvaljujući ljubiteljima životinja i nekim udruženjima, posvećena im je veća pažnja, čak su jedno vrijeme bili i pod zaštitom lokalne vlasti, pa ih se do danas namnožilo na blizu 700.
Najviše ih strada u saobraćaju na Borovoj Glavi, posebno u uslovima smanjene vidljivosti. Pošto lokalna vlast ponovo ne mari za ovu ergelu, briga o njima ponovo je spala na manji broj entuzijasta, premda bi najbolje za njih bilo, pustiti ih da zaista budu divlji, s tim da im treba urediti pojilišta daleko od saobraćajnica, pa i so i hranu, ako im se već žele dati, davati što dalje od saobraćajnica. Mnogi su mišljenja da valja razmisliti i o ograđivanju ceste od livanjskog sela Zagoričani, preko Borove Glave pa do Borovog polja, a konjima napraviti premošćenje ceste do lokve i pašnjaka sa druge strane ceste na Borovoj Glavi, kako bi manje ugrožavali saobraćaj i sami sebe.
Vezano za budući tretman divljih konja, livanjski portal „Livnovine“ pokrenuo je i anketu na kojoj već nekoliko dana građani odgovaraju kako riješiti taj problem.
Ponuđena su 4 moguća odgovora, a zaključno sa 6. januarom 2019.godine, odgovorilo je 226 građana, od kojih je njih 20 posto odgovorilo da konje treba ostaviti u istom tretmanu kao i do sada, 8 posto ih je za to da se konji prodaju zainteresiranim kupcima, 6 posto bi ih preradili u meso, dok 67 posto anketiranih predlaže da se konji smjeste u rezervat! A, koliki bi rezervat bio i kakvu bi infrastrukturu imao, o tome nije traženo izjašnjavanje, pa ostaje nejasno kakvu bi sudbinu zapravo imali konji u rezervatu. Sigurno ne bolju od one koju su imali američki indijanci, koji su, što izumiranjem i istrebljenjem, što izolacijom i asimilacijom, skoro, pa nestali.
