Prijedorčanin Zlatan Suljanović (59) vlasnik je mini muzeja u kojem nema čega nema, od predmeta iz vremena bivše Jugoslavije, raznoraznih dokumenata, na hiljade novčanica, znački „skojevki“, priznanja s radnih akcija, ali i ručno rađenih mlinova za kafu, najmanje desetak, starih pegli, postekija, fesova, starih džezvi, makaza kojim su gospođe nekad pravile lokne, saza ... i ko zna čega još što decenijama skuplja i ljubomorno čuva.

Posebno mjesto 

Posebno i počasno mjesto u ovoj muzejskoj kolekciji, koju Zlatan uz pomoć kćerke svako malo usjaji i očisti od prašine i „odbrani“ od paukova, zauzima i jedan stari džepni sat. Pripadao je Zlatanovom djedu Bajazitu, vlasniku prve automehaničarske radnje u Prijedoru. Sat i danas precizno radi kao i 1925. godine, kada ga je Bajazit kupio u Velikoj Gorici.

- Majka je dala taj sat mom tati, tako da je on bio kod nas u kući. Tek kasnije kada sam počeo skupljati te stare eksponate, uzeo sam djedov sat i stavio ga na počasno mjesto. On je i najvrjedniji u mojoj kolekciji - s neskrivenim ponosom priča Zlatan, koji pripada jednoj od najstarijih prijedorskih porodica.

Uspomenu na Bajazita čuva i njegov sin Eniz Suljanović (84). Priča nam da je njegov otac bio vlasnik prve automehaničarske radnje u Prijedoru.

Išao u Grac

- U Prijedoru su tada, te 1925., bila dva vozila, jedno doktora Mladena Stojanovića, a drugo Milutina Kovačevića, vlasnika prve benzinske pumpe. Moj otac išao je u Grac da ga nabavi, a poslije je auto kupio i sebi. Poslije su aute kupili i Henići, Pinteri, Kapetanovići, Rapići... - priča Eniz, koji se sjetno sjeća da je u jednom trenutku pet braće Suljanovića s ocem radilo u toj radioni koja je zatvorena daleke 1956. godine.

Ponude za prodaju

Zlatanu svakodnevno stižu ponude da nešto iz kolekcije proda. No, ne želi to. - Kada bih nešto od toga prodao, to opet ne bih mogao nabaviti. Za sada ne mislim ništa prodavati, mada sam neke eksponate morao „izbaciti“ vani, jer je mjesta u ovom prostoru sve manje - kaže Zlatan.