Stručnjaci su ustanovili da u BiH postoji više od 200 mjesnih ili narodnih govora. Među onima koji su prema veličini geografskih područja na kojima se koriste najzastupljeniji svakako su narodni govori u Krajini i Hercegovini.

No, izuzev lingvista i entuzijasta koji ličnim projektima nastoje očuvati narodni govor živim, država ne stoji iza projekata koji bi narodnom govoru dali status nematerijalnog dobra, a što ti dijalekti kao svjedoci prošlosti, naše kulture i običaja i dodira s drugim kulturama i njenog utjecaja na našu i naše živote općenito i jesu.

Dok god živi narod, živjet će jezik

Doktor Edim Šator, profesor na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“, u razgovoru za „Avaz“ kaže da u BiH svako područje pa čak i svaka generacija imaju svoju specifičnu leksiku i da što su dvije sredine udaljenije, to su specifičnosti očiglednije.

- Ali, s druge strane, zato imamo standardni jezik. Svrha, između ostalog, standardnog jezika i standardizacije jezika jeste da se u javnom prostoru kako bi se olakšala komunikacija koristi standardni jezik, a ne mjesni govor - kaže profesor Šator.

Naprimjer, kaže on, riječ košćela (listopadno drvo) u Hercegovini je svima sasvim razumljiva i svi znaju šta je, ali kada je izgovorite u Bosni, većina vas neće razumjeti, iako košćela nije nikakav lokalizam.

- Dakle, i neki specifični leksemi su vezani za pojedine poljoprivredne kulture poput kavade (paradajz, op. a.), pipuna (dinja, op. a.), majdonosa (peršun), saransaka (bijeli luk), što su sve leksemi karakteristični za Hercegovinu, mada ne cijelu. S druge strane, pojedini leksemi iz Bosne su nama u Hercegovini potpuno strani, što je sasvim logično, jer svaka sredina njeguje svoj vlastiti jezik i naravno da taj jezik nije u potpunosti sa standardom - pojašnjava profesor Šator.

On, međutim, naglašava da narodne govore ne može niko ukinuti, jer taj govor, kaže, u suštini čuva narod.

- Narod je najbolji čuvar jednog jezika. Dok god živi narod, živjet će jezik. Ne mogu ti narodni govori biti izgubljeni dok postoje govornici. Mislim da se ne treba truditi spašavati ih, treba ih pustiti, jednostavno, što bi se reklo, da žive kao i do sada. Jedino što treba jeste opisati ih - zaključuje prof. Šator.

A u opise i očuvanje narodnog govora naročito posljednjih nekoliko godina posebno su se dali Krajišnici. Tako je nedavno u Bihaću promovirana i knjiga profesora Jusufa Lonića pod nazivom „Krajiški narodni govor“. Ovo djelo sadrži čak 11.000 izraza i fraza specifičnih uglavnom za područje osam općina Unsko-sanskog kantona i u drugim dijelovima BiH malo bi ih ko razumio.

Knjige na staroj krajiškoj ikavici i mahalskim žargonima

To smatra i Faruk Borić, novinar, jedan od promotora Lonićeve knjige i Krajišnik sa sarajevskom adresom, koji kaže da je i sam bio u situacijama da „prevodi s krajiškog“ na standardni bosanski.

- Kada se na jednom mjestu, naročito u neformalnoj situaciji kakva je kafanska, okupi nekoliko Krajišnika i zapodjenu razgovor, ostali učesnici mogu imati određenih većih ili manjih problema da dekodiraju komunikaciju do nivoa potpunog razumijevanja. Takvim neformalnim situacijama sam prisustvovao i kao čovjek koji već dugo godina, više od pola svog života, obitava izvan užeg i šireg zavičaja, bivao u ulozi svojevrsnog prevodioca odnosno tumača dijalekta, kako na nivou leksike tako i na nivou semantike - kaže Borić za „Avaz“.

S druge strane, Bišćanin Dževad Harbaš, enigmata i autor knjige u dva nastavka „Priče iz naših avlija„ piše na „čistom“ krajiškom narodnom jeziku i specifičnom ikavicom, te njegovi čitaoci, mahom Krajišnici razasuti po čitavom svijetu, itekako ga razumiju i, sudeći prema reakcijama na Facebooku, gdje objavljuje svoje priče, oduševljeni su time.

Kad Harbaš u svojim pričama koristi riječi zafrndeljiti (baciti), kina (svadba), masanca (maslenica), ranga (šerpa), hore (horoz), nazuvače (papuče), puzačka (klizalište), peraljka (pernica)..., oni znaju i bez prijevoda šta to znači.

Harbaš za „Avaz“ kaže da je konačno dočekao da može pisati onako kako se nekada govorilo u bihaćkim mahalama i u kućama.

- Narod bez svoje kulture, jezika, historije, svoje prošlosti, nema budućnosti. I zbog toga sam počeo pisati svoje knjige na našoj staroj krajiškoj ikavici, kao i mahalskim žargonima, koji su obilježje ovog naroda, ovog dijela BiH i toga se ne smijemo stidjeti. Velika sreća je što su naše stare nene u ruralnim područjima sačuvale naš izvorni jezik i otrgle ga od zaborava, pa sad već imamo mlade koji su magistrirali i doktorirali o temi naše ikavice. Meni kao piscu to daje još veću satisfakciju, da se i mladi vraćaju svojim korijenima, svom etnu... Zato volim da pišem o onom vaktu i zemanu kad ništa nismo imali, a sve smo imali, a istovremeno doprinosim očuvanju tog narodnog govora - kaže Harbaš.

Značajan doprinos očuvanju krajiškog govora dao je i Amir Sijamhodžić sa svojom knjigom “Krajiške izreke i poslovice”, koja sadrži više od hiljadu krajiških izreka i poslovica iz svih dijelova Krajine.

Ipak, pravi “bum” napravila je Facebook stranica “Krajiške lingvističke doskočice”, koju je prije dvije godine pokrenuo mladi Elvedin Hasanagić iz Bosanske Otoke. On je do sada prikupio više od tri stotine krajiških arhaičnih izraza, ali i onih koji se koriste danas. Ova stranica danas ima oko 20.000 pratilaca, od kojih mnogi Elvedinu otkrivaju “stare–nove” izraze.

- Ideja o osnivanju stranice Krajiške lingvističke doskočice nastala je nakon upisa na fakultet i upoznavanja novih ljudi koji nisu s područja Cazinske krajine, pa kroz razgovor s njima došao sam u priliku da im moram objasniti značenje nekih riječi, kao npr: dite, hani itd. Pokrenuo sam stranicu iz dosade jedne noći, a već nakon nekoliko dana je postala hit, što me oduševilo. Uglavnom, cilj je bio objasniti na neki najbolji i najprirodniji način šta znače neki izrazi u govoru Cazinske krajine - kaže Hasanagić, dodajući da su krajiški arhaični izrazi danas u upotrebi najviše kod starije populacije, ali i kod određenog dijela mladih.

On ističe da mu je drago što ima podršku većine profesora bosanskog jezika za ovaj projekt, a nada se da će do sada prikupljeni materijal o govoru i običajima Cazinske krajine objediniti i u knjigu.

EroGag o spirinama i čustim djevojkama

I Hercegovina ima projekt eroGag kroz koji promovira i afirmira jezičku posebnost tog podneblja. Nedavno su predstavili novo izdanje „Male zbirke hercegovačkog žargona“, odnosno „eroGAG rječnik“.Jedan od hercegovačkih izraza „spirine“ u zbirci je objašnjen ovako: „Višenamjenska prehrambena reciklaža, te ujedno i preteča onoga što će Zapad dosta kasnije nazvati bio-otpadom“.

U Hercegovini se nekad, pogotovo u Mostaru, a rijetko sada, za mnoge djevojke govorilo da su čuste ili ćuste, budući da Mostarci često miješaju glasove č i ć. Ekipa oko eroGaga taj izraz objašnjava na ovaj način:

- Lijepa na mio način. Lijepa i dobra. Vrsta koja izumire. Kada je pronađeš, vodi je materi. Djevojka koja poloče litar jegera subotom može biti lijepa, ali ne i čusta. Npr., mala seljanka u koju se Toše Proeski htio zaljubiti na nekom proplanku nedvojbeno je bila čusta. U gostima se stidi uzeti kolač“ - jedan je od opisa na eroGagu.

Hani, brete

Smiren konak – rečenica je naročito na selima u Krajini kojom se označava da su, naprimjer na kraju radnog dana, svi poslovi u domaćinstvu završeni. Specifično za neke dijelove Krajine i uzrečice su „hani, brete“ (stani brate), „dosadan kaj češa“, „navro kaj vilen“, “ta, muči sestro. „Ovo su samo neki od izraza za koje su izuzetno zanimljiva pojašnjenja, uz opće odobravanje i oduševljenje posjetilaca, data na stranici „Krajiške lingvističke doskočice“.

Da se riješimo handrmolje? Pa, da

U Krajini se u nekim mjestima kaže odišćiliti za nešto čega se zasitimo. Vajik znači uvijek, a handrmolja je naziv za mnoštvo nepotrebnih stvari koje se vremenom nakupe u nekoj ostavi ili ladici. Prekuća je u ponekim mjestima naziv za dvorište ili avliju, a varenka je slatko mlijeko, dok je mliko uvijek kiselo mlijeko. Ipak, najprepoznatljiviji izraz koji su naučili po Krajišnicima i u drugim dijelovima BiH je „pa, da“, potvrdna uzrečica. Također, barkati (dirati), ošanti (udariti), tuskav (prljav), zdimiti (pobjeći), odnafo (namjerno), hrupiti (iznenada doći), samo su neke od riječi narodnog govora u Krajini, a ikavska verzija nekih riječi poput sikira, cviće, klišta apsolutno je ustaljena u narodu.