Život Rabije Karić, 70-godišnjakinje iz Orahovice Donje kod Gračanice, nije bio lagan. Kao najstarije dijete u mnogočlanoj porodici, radila je i ženske i muške poslove u kući i van nje te imala obaveze prema mlađoj braći i sestrama, koji su rasuti po svijetu: od Malezije i Njemačke do Hrvatske i Slovenije.
Briga o braći
I danas, kada je u zasluženoj penziji, brine se o dvojici bolesne braće, Fahrudinu i Hajrdinu, koji od države mjesečno kao invalidi dobivaju samo 83 marke. Sve ostalo je na plećima ove plemenite žene.
Rabija nam priča da je već sa 12 godina počela raditi teške poljoprivredne poslove. Za mizernu dnevnicu potom je radila u velikoj ciglani u susjednom Sočkovcu, pa u kovačnici u Gračanici, a onda je 1969. godine, kada je, kako kaže, Tito otvorio granice, “krenula kud je noge nose”.
- Zna se da su Bosanci i Hercegovci tih godina masovno krenuli na rad u zapadne zemlje, Njemačku, Austriju, Italiju. Ali, u okolici, osim mene, nije zabilježen slučaj da žena krene na rad preko granice – prisjeća se Rabija odlaska u Njemačku.
Slala pare
- Deset godina sam, učeći njemački u suzama, prala tanjire u jednom restoranu kod Kelna. Onda sam se zaposlila u kockarnici. Ja sam radila dan i noć, a vikendom na bauštelu i samo se tako može zaraditi vani. Pare sam slala majci, i danas čuvam čekove – objašnjava ova vrijedna žena.
Ni danas, kada je u penziji, ne miruje, te se brine o stoci koju ima. U velikim obavezama bila je i prilikom naše posjete.
- Mogu reći da ste mi nafakali. Malo prije vašeg dolaska, moja ovca rase romanovska ojanjila je četvero janjadi. Tako je bilo i lani – kaže nam.
Kaže da ima pet ovaca i šest junica i da hoće da ima punu štalu životinja.
- Ja volim raditi. Šta bi čovjek, ako je zdrav, da sjedi i ubija se od dosade cijeli dan – kaže nam Karić.
Kako se gubi krvavo zarađeni novac
Rabija kaže da se tokom rada u kockarnici nagledala svega.
- Gledala sam kako ljudi gube i po pet hiljada za pola sata. Bilo je i naših koji su gubili krvavo zarađeni novac – priča ona.
