Dođe li do skretanja vodotoka rijeke Drinjače na području sela Glodi u Zvorniku, s rijekom bi zauvijek nestala i jedna od najstarijih vodenica zvorničkog kraja, vlasništvo mještanina Fikreta Čikarića. Vodenica se s mjesta na kojem se sada nalazi, prema pričama koje su se prenosile s koljena na koljeno, nije pomjerala nekoliko stotina godina i oduvijek je bila u vlasništvu starosjedilačke porodice Čikarić.

Rušili su je ratovi, bune, plavile bujice nadošle Drinjače, na nju nalijetali i siti i gladni, ali je poslije svake nedaće redovno obnavljana. Nekad je vodenični kamen znao raditi i danju i noću, meljući jednako za one u neimaštini i one u bonluku, ali je i tada, kao i sada, svako znao da će doći njegov red, bez obzira na to u koje se doba dana obreo pred vratima vodenice.

Naša fabrika

- Kada je počeo rat i mi bili odsječeni od svijeta, ova vodenica nas je spasila. Mljeli smo kukuruz, pšenicu, ječam, šta je ko imao, ma mljelo se sve što se samljeti moglo, samo da bi se hljeb mogao umijesiti. Neki bi u šali rekli: „Vodenica je naša fabrika“, jer drugog načina da sebi pribavimo brašna nije bilo osim onog što bi se samljelo u vodenici. Kad smo morali bježati odavde i vodenica, kao i sve kuće u našem selu, bila je srušena – prisjeća se Fikret, jedan od prvih povratnika u Glodi, gdje i danas živi sa svojom suprugom.

Kada se te 1999. godine vratio u svoje selo, priča nam Fikret, ne zna od čega ga je više srce zaboljelo, da li kad je vidio srušenu kuću ili srušenu vodenicu. Zasukao je rukave, malo donacija, malo vlastiti trud i obnovio i kuću i vodenicu. Ali, još jednom nakon rata Fikret je obnavljao svoju vodenicu. Drugi put to je bilo nakon poplava u maju 2014. godine, kada je nabujala Drinjača nosila sve što joj je stajalo na putu.

Slađi hljeb

I danas, da samelju kukuruz, pšenicu, ječam, u Fikretovu vodenicu dolaze ljudi iz svih okolnih sela, iz Kalesije, Sapne... Slađi je, vele, hljeb, a posebno maslenjak, od brašna koje samelje kamen koji pokreće voda od onog što se na struju melje. I u pravu su.

Čuva djedovinu

Uprkos svim nevoljama, Fikret je odlučan da čuva svoju djedovinu, ostao je da živi i proživljava sve muke s kojima se dvadeset i više godina nakon rata nose povratnici u mnoga podrinjska sela. Ova posljednja, u kojoj mu silnici, kako kaže, žele „oteti rijeku“, a s njom i vodenicu, posebno mu je teško pala.