Tokom najtežih ratnih godina, osim onih stravičnih, ispričane su i neke od najljepših, toplih ljudskih priča koje svjedoče da su pojedinci stavljali glavu u torbu kako bi pomogli drugima. Jedan od njih je 77-godišnji Maglajlija Hasan Isić.
Najprije zbog svoje humanosti, a poslije i spleta događaja, on je u avgustu 1992. godine roditeljima uspio vratiti petogodišnju Danijelu Petković iz Brezovih Dana i šestomjesečnog Adisa Hambašića iz Maglaja.
Dobio odobrenje
Kako nam prepričava, ljeta 1992. godine on i supruga Mihneta slušali su Radio Maglaj, putem kojeg su tražili članove Danijeline porodice. Ona je, nakon povrede oka, završila liječenje u zeničkoj bolnici, a kako su se njeni roditelji iselili iz Brezovih Dana, nije bilo nikoga ko bi preuzeo brigu o djevojčici.
- Supruga i ja oduvijek smo bili spremni pomoći drugim ljudima, pa smo odlučili Danijelu dovesti sebi, u Maglaj. U ono vrijeme bilo je izuzetno teško dovesti dijete srpske nacionalnosti u kuću. Kako sam već bio u redovima Armije RBiH, da me ne bi optuživali što sam tuđe dijete doveo sebi, u Štabu i Crvenom krstu dobio sam odobrenje da mogu preuzeti dijete iz bolnice. Bila je kod mene deset dana - prisjeća se Hasan, ističući da odluka nije bila jednostavna, da je čak zbog toga primao i prijetnje.
U početku, o razmjeni se nije razmišljalo, ali Hasan je dobio dozvolu da s linije doziva Srbe u Krsnom Polju i da im javi da je Danijela kod njega.
Naoružana vojska
- Sutradan mi javi neki Savić da Danijela ima rodicu u Bakotiću i da će je ona preuzeti. Ali, viče mi on da u dobojskoj bolnici ima i neko dijete, muškarčić od šest mjeseci Adis Hambašić, završio liječenje i ne znaju šta s njim. Savić mi je predložio da napravimo razmjenu, ali odužilo se to na desetak dana. Samo sam mislio kako da tu djecu spojim s roditeljima - priča nam Isić.
Razmjena Danijele i Adisa dogovorena je u Krsnom Polju, kod kuće Sime Jovića. Hasan je Danijelu nosio u naručju, a s njim je samo išao Džafer Hasanić. Šuma je, prisjeća se, bila puna naoružane vojske.
- U Krsno Polje došli su Čedo Močić, Cvijeta Đurković, predsjednica Crvenog krsta Bočinje, i dva vojnika u uniformama bivše JNA. Predao sam im Danijelu, oni meni Adisa. Potpisali smo zapisnike i razmijenili djecu. Makar sam malo mjesta u dženetu zaradio što sam spojio tu djecu s njihovim porodicama - kaže Hasan Isić.
Adis: Kažu da je više ličilo na razmjenu generala nego djece
Adis Hambašić, danas 27-godišnji mladić, završio je školu, zaposlio se u kompaniji „Natron-Hayat“, sprema i svadbu s dugogodišnjom djevojkom Fatimom. U redovnom je kontaktu s Hasanom
- Kada sam odrastao, roditelji su mi ispričali šta se desilo kada sam imao šest mjeseci. Uvijek mi je drago sresti Hasana, ispričamo se kada se vidimo. Moji roditelji i ja bit ćemo vječno zahvalni Hasanu, jer velika je to bila odgovornost u to vrijeme. Radni kolega također se sjeća toga i rekao mi je da je razmjena bila tako organizovana kao da se razmjenjuju generali, a ne dvoje male djece - rekao nam je Adis Hambašić.
Da se djevojčici nešto desilo, ja bih se ubio!
Hasan objašnjava da su mu dani dok je čekao na razmjenu bili najteži u životu. Kaže da ga nije bilo strah za sebe, ali strahovao je za djevojčicu.
- Tada sam odlučio, ako joj se, ne daj Bože, šta desi, ja ću se ubiti. Neću čekati da mi dođu njeni roditelji na vrata - prisjeća se Hasan, kojeg i danas, dok priča o tome, ponesu emocije.
Danijelu posjetio u Tesliću
Hasan s Danijelom nije u kontaktu. Kako kaže, sa suprugom ju je posjetio jednom poslije rata. Tada je živjela u selu pored Teslića.
- Bilo im je drago što smo se vidjeli, ali poslije toga nismo imali kontakt – kaže Hasan.
